Scroll to top

Metoda rješavanja temeljnih pitanja u pogledu spoznaje

Uvod

Kada se čovjek nađe u položaju da treba rješavati glavna pitanja na kojima se temelji svjetonazor, prilikom spoznavanja načela istinite vjere na prvom koraku susreće se sa pitanjem: Na koji način, to jest kojom metodom da riješi ta pitanja?

Na koji način da dođe do ispravnih osnovnih spoznaja, te koji putevi i metode spoznaje uopće postoje? Koju od tih metoda da koristi kako bi stigao do spoznaje određenih pitanja?

Obavezu da podrobno istraži ova pitanja ima disciplina filozofije koja se naziva teorija spoznaje (epistemologija, gnoseologija), koja raspravlja o vrstama čovjekove spoznaje i procjenjuje njihovu vrijednost. Ukoliko bismo se posvetili svim metodama spoznaje, to bi nas značajno udaljilo od teme kojom se bavimo. Stoga ćemo se zadovoljiti spominjanjem samo onih metoda koje se neposredno dotiču teme o kojoj je riječ.[1]

Vrste spoznaje

S jednog stanovišta, čovjekovu spoznaju možemo podijeliti u četiri kategorije:

1. Spoznaja posredstvom eksperimenata (empirijska, znanstvena). Ova vrsta spoznaje kao osnovno sredstvo prikupljanja saznanja koristi čovjekova vanjska sredstva percepcije, tj. osjetila, iako razum i na ovom polju ima ulogu kada je posrijedi apstrahiranje i uopćavanje osjetilnih percepcija. Empirijske spoznaje koriste se u empirijskim znanostima, poput fizike, hemije i biologije.

2. Racionalna spoznaja. Ova vrsta spoznaje stiče se posredstvom apstrahiranih pojmova (filozofskih inteligibilija drugoga reda), a osnovnu ulogu u njihovom pribavljanju ili osiguravanju igra razum, iako je moguće da se nekad koriste i premise dedukcije. U djelokrug ovih spoznaja ulaze logika, filozofija i matematika.

3. Dogmatska spoznaja. Ova vrsta spoznaje je drugostepene naravi, a stiče se na osnovu prethodnih spoznaja iz povjerljivih izvora, koji su vjerodostojni, i to posredstvom izvještavanja Pouzdanog izvjestioca. Tvrdnje koje pripadnici religija pobožno prihvataju na osnovu riječi vjerskih prvaka, u koje nekada vjeruju više negoli u ono što se temelji na osjetima i iskustvu, spadaju upravo u ovu kategoriju spoznaje.

4. Spoznaja iz duhovnog osvjedočenja. Nasuprot nabrojanim kategorijama, ova vrsta spoznaje tiče se objektivnog bića predmeta spoznaje, koje se spoznaje bez posredstva umnih formi i pojmova. U takvom stanju nema mjesta nikakvoj grešci ni promašaju. Međutim, kao što je na odgovarajućem mjestu objašnjeno, obično je ono što se naziva spoznajom iz duhovnog osvjedočenja ili irfanskom spoznajom ustvari umna interpretacija osvjedočenog (zorno prikazivanje onoga što nije zorno), čime već postaje sklona griješenju.

Vrste svjetonazora

Iz podjele koju smo upravo naveli vezano za spoznaju možemo izvesti i sljedeću podjelu svjetonazora:

  1. Znanstveni svjetonazor, koji podrazumijeva da čovjek na osnovu postignuća empirijskih nauka ostvari jedan univerzalni pogled na egzistenciju.
  2. Filozofski svjetonazor, koji se stiče putem argumentiranja i racionalnih napora.
  3. Religijski svjetonazor, koji se stiče posredstvom vjerovanja u predvodnike vjere te prihvatanja njihovih riječi.
  4. Irfanski (gnostički) svjetonazor, koji se stiče posredstvom duhovnog poimanja i duhovnog osvjedočenja.

Sada bi trebalo vidjeti da li temeljne činjenice i temeljna pitanja svjetonazora mogu stvarno biti riješeni putem ova četiri pogleda, da bi zatim došao red na njihovo međusobno uspoređivanje i vrednovanje.

Kritika i analiza

Uzevši u obzir činjenicu da je domet osjetilnih percepcija ograničen na materijalne pojave, jasno je da se načela svjetonazora ne mogu spoznati samo na temelju postignuća empirijskih znanosti, niti se mogu riješiti pitanja vezana za svjetonazor, zbog toga što ova pitanja izlaze izvan okvira empirijskih znanosti. Nijedna empirijska znanost nema ništa za ponuditi ni da ih dokaže, a ni da ih opovrgne. Naprimjer, ne može se na temelju laboratorijskih ogleda dokazati ili poreći postojanje Boga, iz jednostavnog razloga što je ruka empirijskog postignuća kraća od toga da bi mogla prodrijeti u nematerijalno i na taj način dokazati ili poreći bilo šta što se nalazi izvan okvira materijalnih pojava.

Upravo iz tog razloga, znanstveni, na eksperimente oslonjeni svjetonazor – u svome terminološkom značenju koje smo već objasnili – nije ništa do privid, koji se ne može dovesti u vezu sa pravim značenjem riječi svjetonazor. On se jedino može prihvatiti kao “spoznaja materijalnog svijeta”, a takva spoznaja ne može dati odgovore na temeljna pitanja svjetonazora.

Spoznaja koja se stiče putem dogmatske metode – kao što smo to već istakli – sekundarne je naravi i zapravo je ogranak ranijeg prihvatanja vjerodostojnosti izvora ili različitih izvora na kojima se temelji. Prema tome, potrebno je dokazati poslanstvo nekoga da bi njegove poruke postale priznate kao vjerodostojne, a prije toga treba dokazati postojanje glavnog Pošiljaoca poruke, to jest Boga.

Jasno je da načelo postojanja Pošiljaoca poruke, kao i poslanika – onog koji donosi poruku – ne može biti dokazano svjedočenjem poruke. Naprimjer, ne može se kazati da je to što Kur'an kaže da Bog postoji dokaz Njegova postojanja. Svakako, nakon što se dokaže i utvrdi postojanje Boga, prepozna i utvrdi Poslanik islama te istinitost Kur'ana, mogu se i ostala drugostepena uvjerenja, kao i praktični propisi, prihvatiti, jer ih podupire Pouzdan izvjestilac i vjerodostojan izvor. Međutim, temeljna pitanja trebaju biti prethodno riješena drugim metodama.

Dakle, ni dogmatska metoda nije upotrebljiva kada je riječ o rješavanju temeljnih pitanja svjetonazora.

Što se pak gnostičke i iluminacijske metode tiče, to je oblast koja zahtijeva niz rasprava i brojna objašnjenja.

Kao prvo, svjetonazor je spoznaja koja se gradi od umnih pojmova. Međutim, u prirodi samog duhovnog osvjedočenja pojam kao pojam gubi smisao jer ne postoji. Znači, dovođenje pojmova u vezu sa duhovnim osvjedočenjem podrazumijeva popustljivost u pristupu ovoj temi i ukazivanje na činjenicu da su ti pojmovi apstrahirani iz duhovnog osvjedočenja.

Drugo, tumačenje duhovnog osvjedočenja i njegovo predočavanje posredstvom riječi zahtijeva posebnu umnu sposobnost, koju nije moguće steći bez prethodno uloženih velikih racionalnih napora, bez pregnuća i bez filozofskih analitičkih razmatranja. Ljudi koji ne posjeduju ovakvu vrstu sposobnosti upotrebljavaju slične riječi i pojmove, što samo po sebi jeste jedan od važnih činilaca zastranjenja i zalutalosti.

Treće, u velikom broju primjera ono u šta se neko zbilja osvjedoči posredstvom duhovnog osvjedočenja miješa se sa imaginalnim odrazima i umnim komentarima, tako da razlučivanje prvog od potonjeg postaje teško i za samu osobu koja je doživjela duhovno osvjedočenje.

Četvrto, otkrivanje zbilja čija se umna interpretacija naziva svjetonazorom zavisi od višegodišnjeg duhovnog irfanskog putovanja, a da bi se prihvatile metode duhovnog putovanja – što spada u kategoriju praktičnih spoznaja – potrebni su spekulativni temelj i riješena temeljna pitanja svjetonazora. Dakle, prije početka duhovnog putovanja moraju se ova pitanja razriješiti, dok spoznaja duhovnim osvjedočenjem ili duhovnim poimanjem dolazi tek na kraju. Stvarni irfan postižu oni ljudi koji na putu robovanja Uzvišenom Allahu iskreno ulažu napore, a njihov napor oslanja se na prethodnu spoznaju Uzvišenog Allaha te puta robovanja i pokoravanja.

Zaključak

Zaključak do kojeg se nakon ovog analitičkog pristupa može stići ogleda se u tome da jedini put koji svakome ko traži rješenje za temeljna pitanja u vezi sa svjetonazorom otvara horizonte jeste racionalna metoda i racionalni način promišljanja. Zato stvarnim svjetonazorom treba smatrati filozofski svjetonazor. Svakako, treba imati na umu činjenicu da ograničavanje puta koji pruža rješenje isključivo na racionalnu i filozofsku metodu ne znači da je za izgrađivanje ispravnog svjetonazora potrebno riješiti sva filozofska pitanja, već je rješavanje nekoliko prostih filozofskih pitanja, čiji rezultati su skoro pa očigledni, dovoljno za dokazivanje Božijeg postojanja, što spada u najvažnija pitanja svjetonazora. Ipak, za stručnost u ovim pitanjima i postizanje sposobnosti i moći za davanje odgovora na primjedbe i prigovore potrebna su obimna filozofska istraživanja.

Također, ograničavanje korisnih spoznaja za rješavanje temeljnih pitanja svjetonazora na racionalne spoznaje ne znači da se ono što je postignuto ostalim metodama ne može ni u kojem slučaju koristiti na ovom polju. Naprotiv, u većini racionalnih argumentacija mogu se koristiti premise postignute ili posredstvom prisutnog znanja ili osjetilnim metodama i eksperimentom. Isto tako, za rješavanje pitanja koja su od drugorazrednog značaja te sekundarnih uvjerenja može se koristi dogmatska spoznaja i ta pitanja se mogu dokazati na osnovu sadržaja Knjige i Sunneta. Na kraju, nakon što se steknu ispravan svjetonazor i ideologija može se prelaskom duhovnog puta stići do duhovnog poimanja i osvjedočenja te se mnogo toga do čega se stiglo racionalnim putem može dokazati bez posredovanja umnih pojmova.


[1] Za više informacija pogledati drugo poglavlje knjige Islamska filozofija.

Povezani članci