Beharistan - vrt šesti

Abdurrahman Džami

s perzijskog jezika preveo: Muamer Kodrić

VRT ŠESTI

O puhanju lahora pošalica i vjetrića duhovitosti koji donose osmijeh na pupoljke usana i rascvjetaju behar srca

Od hazreti Poslanika, blagoslov Božiji i mir neka je na nj, prenose da je rekao: “Vjernik je vedar i slatke riječi, a licemjer je mrzovoljan i smrknut.” Zapovjednik vjernika Alija, počastio Bog lice njegovo, rekao je: “Nema ništa loše u tome ako se čovjek našali zato da bi odobrovoljio i razvedrio vjernika.”

Poslanik, blagoslov Božiji i mir neka je na nj, rekao je nekoj starici: “Starice neće ući u džennet.” Starica poče plakati, a on joj kaza da će ih Bog podmladiti, učiniti ih još ljepšim nego su bile i uvest će ih u džennet.

Rekao je, također, nekoj ensarijskoj ženi: “Idi svome mužu koji u oku ima bjelinu.” Ona žena brzo i usplahireno otrča svome mužu. Čovjek je upita zašto se tako usplahirila? Ona mu kaza ono što joj je Poslanik rekao. On joj reče: “Istinu je rekao; u mome oku postoji bjelina, ali postoji i ovo crno, no u tome nema ništa loše!”

STIHOVI

Ako se neko našali s tobom, ne uzmi mu za mahanu,

razumom i vjerom šala je dozvoljena,

srce je ogledalo, pa kad se ono uprlja,

šalom mrlja s ogledala bude očišćena.

POŠALICA:  Jednog dana Esmai se nađe za Harunovom trpezom, kad neko spomenu palude-šerbet. Esmai reče: “Mnogo je beduina koji nikad nisu vidjeli palude niti su uopće čuli za to.” Harun reče: “Dokaži to što tvrdiš, inače je to laž!” Uskoro Harun izjaha u lov, a s njim je bio i Esmai. Vidješe nekog beduina kako dolazi iz pustinje. Harun reče Esmaiju: “Dovedi ga k meni!” Esmai priđe beduinu i reče mu: “Zapovjednik vjernika te poziva, pa odazovi se.” Beduin kaza: “A zar vjernici imaju zapovjednika?!” Esmai ga prekori i reče: “O kurvin sine!” Beduin se razljuti, zgrabi Esmaija za vrat i stade ga drmusati i vrijeđati. Harun je to gledao i smijao se. Onda beduin priđe Harunu i reče: “O zapovjedniče vjernika, kao što ovaj umišlja, daj mi moje pravo koje polažem kod njega, jer on me uvrijedio.” Harun mu reče: “Daj mu dva dirhema!” Beduin tad kaza: “Slava Bogu, on je mene uvrijedio, a ja njemu moram dati dva dirhema!” Harun odgovori: “Da, takva je naša presuda.” Beduin se tad okrenu prema Esmaiju i reče mu: “Kurvin sine, budi pošten i sad ti meni daj četiri dirhema!” Harun pade od smijeha.

Kad krenuše, povedoše beduina sa sobom. Pošto stigoše na Harunov dvor i kad beduin vidje sav taj sjaj i raskoš i silnu svitu, zadivi ga Haronova veličina, pa mu priđe i reče: “Esselamu alejkum, o Bože!” “Ućuti, šta to govoriš!”, kaza na to Harun. Beduin onda reče: “Esselamu alejkum, o Božiji poslaniče!” Prisutni povikaše: “Avaj, šta to pričaš! On je zapovjednik vjernika!” Beduin tad reče: “Esselamu alejkum, o zapovjedniče vjernika!”, a Harun odgovori: “Alejkumu selam.” Onda beduina posadiše za trpezu i iznesoše pred njega svakojaku hranu. Naposljetku iznesoše i palude-šerbet. Esmai reče: “Nadam se da ne zna šta je palude.” Beduin pruži ruku i uze palude, zagledajući tako da je bilo jasno kako ne zna šta je to. Harun ga upita: “Znaš li šta je to što jedeš?” Beduin odgovori: “Kunem se Bogom koji te počastio hilafetom da ne znam šta je ovo, ali Bog Svevišnji kaže u Kur’anu za džennet u njemu su hurme i šipci. Znam šta su hurme, pa zato mislim da je ovo šipak. Esmai tad reče: “O zapovjedniče vjernika, trebaš mi dati dvije mjerice zlata; jer ovaj ne zna ni šta je palude ni šta je šipak!” Harun naredi da Esmaiju daju dvije mjerice zlata, a beduina nagradi tako da se ovaj obogati.

STIHOVI

Znaš li onog plemenitog kome nikad nije

zaključana riznica puna dirhema,

šta god mu se desi, ozbiljno il’ smiješno,

u darežljivosti on zadrške nema.

POŠALICA:  Pred halifu jednom za ručak iznesoše pečeno janje. Uto se pojavi neki pustinjski beduin. Halifa ga pozva, ovaj sjede i baci se na jelo. Halifa mu reče: “Zašto si tako navalio te dereš i ždereš to janje kao da ti je njegova majka nekad učinila nešto nažao!” Beduin odgovori: “Ta, ovo je hrana; a ti ga gledaš tako sažaljivo i toliko ti ga je žao da ga se kida i jede kao da te njegova majka dojila.”

STIHOVI

Hodža je prema svom imetku sažaljiv i brižan,

e bi rek’o da se tako za svijet cijeli brine;

plši se da mu imetak opasnost ne snađe,

svoju će majku i djecu žrtvovati rađe.

POŠALICA:  Behlulu[1] rekoše: “Nabroj nam budale u Basri.” On reče: “Njih je nebrojeno mnogo. Ali tražite da nabrojim pametne, njih je samo nekoliko.”

STIHOVI

Gledaj kako se mudar čovjek

na vrijeme kao budala predstavi,

a onda se pred žegom nevolja

veseo sklanja u hlad svoje ludosti.

POŠALICA: Jedan vrli čovjek pisao je pismo svome prijatelju. Neki čovjek sjedio je kraj njega i krajičkom oka čitao šta ovaj piše. Ovome bi neugodno, pa napisa: “Da kraj mene ne sjedi jedan lopov koji čita ovo što pišem, još bih ti štošta napisao.” Onaj čovjek reče: “Tako mi Boga, gospodine, ja nisam ni povirio u tvoje pismo niti sam ga čitao.” Ovaj odgovori: “Pa ako je tako, o budalo, otkud onda znaš šta sam napisao!”

STIHOVI

Za onoga koji tuđe tajne krade

da je lopov možeš reći slobodno,

a još ako za to on i novac prima,

da je kurva tad je reći prikladno.

POŠALICA:  Neki pijanac izađe iz kuće i pođe ulicom teturajući i baleći. Odnekud dođe pas i stade ga lizati. Ovaj pomisli da je to neki čovjek koji hoće da ga očisti, pa reče: “Dao Bog da ti djeca i djeca tvoje djece budu čestita.” Pas tad podiže nogu i pomokri se na nj, a čovjek reče: “E, svaka ti čast, gospodine! Sad si čak donio i toplu vodu da me okupaš.”

STIHOVI

Ako već pijanac smatra da je normalno

uprljati brke svoje gadnom povraćkom,

zašto onda i pas ne bi iz ibrika izmeđ' nogu

oprao mu lice pjano vrućom mokraćom!

POŠALICA:  Bagdadski kadija, iz poštovanja prema džamiji, pođe na džumu pješice. Pred njega izađe neki pijanac, prepozna ga, pa reče: “Zaboga, kadija, zar je uredu da ti ideš pješice!” Onda se stade kleti da će on kadiju ponijeti na leđima. Kadija mu reče: “Dođi, nesretniče!” Kad ga uzjaha, ovaj upita: “Da li da idem galopom ili polahko?” Kadija mu odgovori: “Idi srednjim korakom, ali pazi da ne posrneš ili se oklizneš, i ne primiči se previše zidovima da ne smetaš prolaznicima.” Čovjek kaza: “Aferim, kadija, ti znaš kako treba jahati!” Pošto na njemu dojaha do džamije, kadija naredi da ovog zbog pijanstva odvedu u zatvor. Čovjek tad reče: “Pobogu, kadija, zar se tako postupa s nekim ko te spasio od pješačenja, nosio te na svojim leđima i donio te do džamije?!” Kadija se nasmija i oslobodi ga.

STIHOVI

Ako pijanac željan svađe na tvom se putu nađe,

prema njemu prijazan budi, o čovječe pametan;

kao dlanka tanka je svaka riječ mudraca,

pa zar raspravom sa bezumnikom da ju se cijepa napola?!

POŠALICA:  Neki krojač svrati kod jednog učenjaka da uzme nešto što mu je ovaj obećao. Ne nađe ga kod kuće, svraćao je još nekoliko puta, ali ga nijednom ne zateče. Pošto mu je ono zbog čega je došao jako trebalo, otiđe onamo gdje je ovaj držao predavanje i nađe ga okruženog učenicima. Reče: “O učitelju, treba mi ono što mi je obećano.” Ovaj kaza: “Sjedi sahatak ovdje dok završim predavanje.” Krojač sjede, ali predavanje se oduži, a njemu se žurilo. Učenjak je imao običaj da klima glavom dok govori. Krojač zaključi kako je za onoga ko drži predavanje najvažnije da klima glavom. Odjednom reče: “O učitelju, otiđi ti po ono, a ja ću te ovdje zamijeniti i klimat ću glavom umjesto tebe.” Kad učenjak to ču, nasmija se i reče:

STIHOVI

Učenjak gradski vara narod prosti

da poznaje nauke skrivene i znane,

šta god da ga upitaš, on odmahne rukom

ili odmah važno glavom klimat stane.

POŠALICA:  Jedan slijepac izađe u mračnoj noći napolje, noseći u jednoj ruci fenjer, a u drugoj krčag. Neki dosadnjaković mu priđe i reče: “O maloumniče, tebi je svejedno da li je dan ili noć, svjetlo i tama jednaki su tvojim očima, pa šta će ti taj fenjer?” Slijepac se nasmija i reče: “Ne nosim ja ovaj fenjer zbog sebe, već zato da se ljudi slijepih srca kao što si ti ne sudare sa mnom i razbiju mi krčag.”

STIHOVI

I onaj ko ima znanje od Ibn Sinaovog veće

budalu nikad bolje od druge budale shvatiti neće;

uvrijedio si slijepca, neka te bude stid,

u onome što čini on ima istinski vid.

POŠALICA:  Amr Lejs[2] vidje nekog od svojih vojnika kako jaše mršavog konja.

STIHOVI

Na konjiću mršavom, kakvog prije ne vidje,

činilo se kao da je vreća kostiju,

mršav je bio kao magarac Uzejrov,

nigdje mesa da se kosti pokriju.

STIHOVI

Konjić mršav, i da tražiš

malo se mesa naći ne može,

rukom da pređeš od glave do repa

ničega osim kosti i kože.

Amr reče: “Prokleti bili moji vojnici, svaki dinar i dirhem koji im dam troše da ugoje svoje žene, a svoje jahalice more glađu!” To ču onaj vojnik, pa kaza: “Tako mi Boga, emire, ako misliš na zadnjicu moje žene, znaj da je koščatija već leđa ovog mog konja.” Amr se nasmija tim riječima, dade mu nešto novca i reče: “Idi sad i ugoji obje svoje jahalice.”

STIHOVI

Bog ti je darovao dvije jahalice,

nekada na jednoj, a nekad na drugoj budi,

jednu jaši danju, a drugu uzjaši noću,

na jednu stavi sedlo, drugoj slabine svoje nudi.

POŠALICA:  Neki alevija[3] u Bagdadu pozva sebi prostitutku. Ta žena zatraži novac od njega. Alevija kaza: “Pa zar ti nije dovoljno što će u tebe ući dio tijela čovjeka iz obitelji poslanstva i velajeta?!” Ova mu odgovori: “Te priče pričaj prostitutkama u Komu i Kašanu[4], a kod bagdadskih prostitutki želju ćeš utažiti samo ako imaš novca.”

STIHOVI

Prostitutki ako nećeš novac dati,

ne nadaj se da će ti se ona smilovati,

takvoj šalvare skidaš ako se latiš novčanika,

kod nje uzalud zazivaš Boga i Poslanika.

POŠALICA:  Neki vrli čovjek ružnoga lica i gadne pojave srete Ferezdeka[5]. Opazi da mu je lice uslijed bolesti blijedo. Upita: “Šta ti se desilo pa si tako ublijedio?” Odgovori mu: “Kad sam tebe vidio, sjetih se svojih grijeha, pa ovako ublijedih.” Ovaj upita: “Zašto si se svojih grijeha sjetio kad si mene vidio?” Ferezdek odgovori: “Uplašio sam se da me Bog Svevišnji ne kazni pa me učini nalik tebi.”

STIHOVI

Kada vidim tvoje lice ružno

srce me zbog grijeha prekori,

strah me bude da sam rasrdio Boga,

pa će da me u nekoga nalik tebi pretvori.

POŠALICA:  Isti ovaj vrli priča: “Stajao sam na putu i razgovarao s jednim svojim prijateljem. Dođe neka žena, stade nasuprot mene i zagleda se u moje lice. Pošto me zagledala preko svake mjere, rekoh svom robu da ode do nje i upita je šta joj je? Rob se vrati i reče mi da je kazala: “Moje su oči počinile veliki grijeh, htjela sam ih nekako kazniti, pa ne nađoh veće kazne od toga da gledaju u onako ružno lice.”

STIHOVI

Grijeh očiju svojih ne mogu ničim oprati,

iako sam mnoga vedra suza isplakala,

da se vatre spasim na Danu što slijedi

za kaznu sam tvoje ružno lice pogledala.

POŠALICA:  Džahiz[6] priča: “Nikad se nisam postidio kad jednom kad me neka žena povede do dućana majstora ljevara. Začudih se i upitah majstora šta joj je? On mi reče: “Naručila je da joj izlijem kip u obličju šejtana. Rekoh joj da ne znam kako šejtan izgleda, a ona dovede tebe i reče: ‘Ovakav je!’”

STIHOVI

Začudno ti lice, gadno izgledaš,

da se čovjek zgrozi od tog prizora,

ako bi neko da načini sliku šejtana

od tvog lica nema boljeg uzora.

POŠALICA:  Jedan vidje nekog ružnog čovjeka kako moli Boga za oprost grijeha i utječe Mu se od džehennemske vatre, pa mu reče: “O prijatelju, ne znam zašto se sa takvim licem plašiš džehennema i strahuješ od vatre?!”

STIHOVI

Ti ne možeš vidjeti lice vlastito,

od njega se drugi groze, tebi ne smeta,

ako s takvim licem vatre dopadneš,

nemoj brinuti – po vatru je šteta!

POŠALICA:  Jedan jako ružan čovjek dođe liječniku i reče: Skočio mi je čir na najružnijem mjestu.” Liječnik ga pažljivo osmotri, pa reče: “Lažeš; evo pogledao sam tvoje lice i na njemu nema nikakvog čira!”

STIHOVI

Zato što je ružno, zabrani Gospodar

da otkrivaš ono što je ispod struka;

no, tvoje je lice ružnije već išta,

zato odmah lice pokrij, ostalo je manja bruka!

POŠALICA: Neki čovjek velikog nosa otiđe isprositi djevojku. Pričao je o sebi: “Čovjek sam kome je ishitrenost i nepromišljenost strana, strpljiv u onome što činim.” Djevojka mu reče: “Da nisi strpljiv sigurno ne bi četrdeset godina trpio takav nos!”

STIHOVI

Ta nosina tvoja nikom nije mila,

ne znam zašto ideš od kuće do kuće,

na serdžadi često si, to zbog Boga nije,

nego nos tvoj golemi ka zemlji te vuče.

POŠALICA:  Sjedili su jednom Muavija i Akil ibn Ebi Talib. Muavija reče: “O stanovnici Šama, jeste li čuli riječi Svevišnjeg: Neka propadne Ebu Leheb i propao je! “Jesmo”, odgovoriše. Muavija tad kaza: “Ebu Leheb je Akilov amidža.” Akil reče: “A jeste li čuli riječi Svevišnjeg: I žena njegova koja spletkari!” “Jesmo”, rekoše. On onda kaza: “E, ona koja spletkari je Muavijina strina.”

STIHOVI

Tražiti drugome mahanu pored vlastitih,

to posao nije ljudi od razuma,

ako ćeš ti njegovu iznijeti mahanu,

zar vjeruješ da će on tvoju da čuva!

POŠALICA:  Neki alevija reče u svađi jednom čovjeku: “Svađaš se sa mnom, a obaveza ti je da na svakom namazu zazivaš blagoslov na mene i kažeš: Bože, blagoslovi Muhammeda i obitelj Muhammedovu.” Ovaj reče: “Istina, ali zazivam blagoslov i na čiste koji ga slijede, samo što ti ne spadaš među takve.”

STIHOVI

O ti što brojiš sebe u obitelj Poslanika,

dokaži to tako što ćeš vrlinom biti dika,

ako zbilja u njegovo potomstvo spadaš,

gledaj da se kao čisti sljedbenici vladaš.

POŠALICA:  Neki potrebit čovjek odjenu se kao alevija i izađe van tvrdeći da je u ovom časnom srodstvu.

STIHOVI

Očito je bilo da što tvrdi laže,

izdavalo sve ga, bez da išta kaže.

Dođe nekom čestitom čovjeku, koji ga lijepo primi, visoko ga posadi i ukaza mu svaku čast. Šta god bi zatražio, ovaj bi mu dao još i više, a kad bi ulazio, dizao se na noge pred njim. Njegovi prijatelji mu rekoše: “Mi poznajemo ovog čovjeka; daleko je on od toga srodstva i to što tvrdi je izmišljotina. Niti mu je otac u srodstvu s tom obitelji, niti mu majka ima išta s njom.”

STIHOVI

Majka mu je prosjakinja, iz kuće prosjačke,

otac kotlar što manire ima prostačke,

jedno iz obitelji neuljudne,

drugo iz mahale nepoćudne.

Onaj čestiti čovjek na to reče: “To kako sam ga primio i ne dostoji onima koji su stvarno iz Poslanikove obitelji, već potrebitim namjernicima.”

STIHOVI

Iz obitelji poslaničke svaka je sreća potekla,

al’ da se time diči nije za svakog patnika,

a onaj ko tlačenom sudbinom, iz ljubavi prema njemu,

da sve što ima – ta nema većeg sretnika.

POŠALICA:  Halifa i neki beduin jeli su za istom trpezom. Halifa pogleda u hranu i ugleda dlaku, pa reče: “O beduine, ukloni tu dlaku iz svog zalogaja.” Beduin reče: “Ne treba jesti za trpezom onoga ko toliko pilji u hranu tako da opaža dlaku u zalogaju”, pa ustade od trpeze i zakle se da kod halife nikad više neće jesti.

STIHOVI

Kad domaćin hranu na trpezu stavi,

bolje mu je da se više ne primiče sofri,

nije lijepo da svom gostu zalogaje broji,

i pažljivo čovjeka kako jede motri.

POŠALICA:  Sjedila skupina ljudi, pa razgovarali o tome šta je kod čovjeka vrlina, a šta je nedostatak. Jedan između njih reče: “Ko god nema dva zdrava oka, pola je čovjeka; ko god kod kuće nema zgodnu nevjestu, pola je čovjeka; ko god ne zna plivati u moru, pola je čovjeka.” Skupu je prisustvovao i jedan slijepac, pa povika: “Dragoviću, zanimljivo je to što si ispričao; mene si ispisao iz reda ljudi, i to tako da nisam ni pola čovjeka, već ispada da uopće i ne postojim.”

STIHOVI

Od ljudskosti ja sam toliko daleko,

ponižena moje brade dlaka svaka,

da mi ljudi sad izbroje hiljadu vrlina,

ljudskosti me primakli ne bi ni koraka.

POŠALICA:  Behlul jednom svrati kod Haruna Rešida. Jedan od vezira mu reče: “Veseli se, o Behlule, zapovjednik vjernika postavio te za poglavara majmuna i krmaka.” Behlul mu odgovori: “Onda slušaj šta ti govorim i povinuj se mojim naredbama, jer spadaš među moje podanike!”

STIHOVI

Šahrijaru za nagradu krave i ovce nudiš,

al’ ti moj si podanik drukčiji od svih,

medvjede i svinje mojom vojskom smatraš,

a znaš li da i sam spadaš među njih.

POŠALICA:  U vrijeme jednog vladara nasilnika umrije neki bogataš. Nasilnikov vezir pozva bogataševog sina i upita: “Šta je ostalo iza tvoga oca?” Ovaj odgovori: “Ostalo je toliko i toliko blaga i imetka, a što se nasljednika tiče, ostavio je dvojicu – velikog vezira, Bog ga uzvisio, i ovog bijednog jadnika.” Vezir se nasmija i naredi da se naslijedstvo podijeli na dvoje – pola ostavi bogataševom sinu, a pola uze za vladara.”

STIHOVI

Za vezira nasilnika ništa čudno nije

da imetak siročeta otme za vladara,

ako sve mu uzme – to pravednim smatra,

da na dvoje podijeli – vrlina je prava.

POŠALICA:  Pitali nekog Turčina: “Šta više voliš: pljačkati danas ili sutra ući u džennet?” On reče: “Da se danas dam u pljačku, pa šta ugrabim – ugrabim, a sutra ću u Vatru skupa s Faraonom.”

STIHOVI

Znaš li ono kad je Turčin o džennetu slušao,

pa pitao ima l’ ondje pljačke, otimanja?

Ču da nema, pa zaključi: “Džehennem je bolji,

u tom Raju nema pljačke, nema zanimanja.”

POŠALICA:  Prosjak dođe pred nečije dvore i poče glasno iskati. Domar mu iz dvora zavika: “Izvini, ali vlasnici nisu kod kuće.” Prosjak reče: “Ja tražim komad hljeba, a ne da se družim s ukućanima.”

STIHOVI

Kada prosjak na vrata ti dođe

daj mu štogod i ne traži izgovor,

zbog potrebe svoje on je došao,

a ne zato da bi tebi posjetio dvor.

POŠALICA:  Nekom učitelju razbolje se sin i uskoro je bio na samrti. Ovaj reče: “Zovite gasuldžiju da obavi gasul[7].” “Ali on još nije umro”, rekoše mu. On odgovori: “Nema veze, dok završe s gasulom već će biti mrtav.”

STIHOVI

Onaj koji u svemu hiti,

ko je ishitren po svojoj biti,

kao da se mrsi prije iftara,

vedra se hvata prije bunara.

POŠALICA:  Sinu učitelja rekoše: “Zaboga, baš si glup!”, a on odgovori: “Da nisam glup značilo bi da sam dijete začeto bludom.”

STIHOVI

Mahane djeteta ne tiču se majke,

po naravi i ćudi ono bude kao otac,

duge uši kod mule jasno svjedoče,

da joj otac nije konj nego magarac.

POŠALICA:  Pitali nekog učitelja: “Jesi li stariji ti ili tvoj brat?” On odgovori: “Ja sam stariji, ali za godinu dana bit ćemo vršnjaci.”

STIHOVI

Zašto pitaš kad koristi nema

koliko je onaj čovjek star,

pitatelju koji godine mu broji

da svakome vrijeme teče nije jasna stvar.

POŠALICA:  Neki bolesnik bijaše na samrti. Jedan kome je iz usta žestoko smrdilo stade uz njegovo uzglavlje. Primače glavu bolesnikovoj i, izgovarajući talkin, puhao je u njega. Bolesnik je izmicao svoju glavu, ali ovaj se još više primicao i puhao mu u lice. Kad bolesniku dozlogrdi, reče: “O dragoviću, pusti me da umrem rahat i čist, ili želiš da mi i smrt opoganiš!”

STIHOVI

Nema na svijetu vrloga čovjeka

da može otrpjeti svaku propalicu,

kome licemjerstvo sa usana teče,

ni dah njegov neće prijati na licu.

POŠALICA: Jedan priđe nekom čovjeku i požali se: “Zar je uredu da me ne poznaješ i ne odnosiš se prema meni onako kako bi trebao?!” “Ne znam o čemu pričaš”, reče začuđeno ovaj. Onaj čovjek kaza: “Moj je otac prosio tvoju majku; da je ona pristala, mi bismo sada bili braća.” Odgovori mu: “Tako mi Boga, ispada da je to toliko srodstvo da bismo trebali jedan drugoga naslijeđivati!”

STIHOVI

Smatra obaveznim onaj sirove ćudi

da ga s poštovanjem gledaju svi ljudi,

ako mu se ne ostvari svaka želja glupa,

on žestoko pati, kose sebi čupa.

POŠALICA:  Nekog grbavca upitaše: “Da li bi više volio da ti Bog ispravi leđa, pa da budeš kao i ostali ljudi, ili da Bog sve ljude učini grbavima?” On odgovori: “Draže bi mi bilo da ih sve učini grbavima kao što sam ja, pa da ih onda gledam onako kako oni sad mene gledaju.”

STIHOVI

Kad ti neko zbog mahane rugati se stane,

kamo sreće da odjednom nemaš te mahane,

al’ od toga još bi draža bila sreća

da onoga zadesi mahana još veća.

POŠALICA:  Neki čovjek klanjao je, pa je nakon namaza učio dovu. U dovi je molio Boga da ga uvede u džennet i spasi ga od džehennemske vatre. Kraj njega je stajala neka starica i čula je šta on govori, pa reče: “O Bože, učini me njegovim sudrugom u onome što traži!” Kad onaj čovjek to ču, reče: “O Bože, daj da umrem na vješalima nakon bičevanja!” Starica kaza: “O Bože, oprosti mi i sačuvaj me onoga što ovaj traži!” Onaj čovjek se tad okrenu prema njoj i reče: “Čudno li je tvoje krivo rasuđivanje i tvoja nepravičnost; u dobru i zadovoljstvu bi da budeš sa mnom, ali bi da me se kloniš u zlu i nesreći!”

STIHOVI

Nepravedan onaj je ko u dobru tvome

Boga moli da te i on baš u stopu prati,

a kada te snađe nesreća i muka,

tad bi rado htio da se nazad vrati.

POŠALICA:  Neka žena žalila se kadiji na svoga muža: “Ni jednog me trena ne pušta na miru, ni kad smo sami ni kad smo u društvu, ni kad mijesim tijesto ni kad pečem hljeb, ni kad postim ni kad klanjam.” Njen muž reče: “Pa to i jeste ono zbog čega sam te htio.” Žena kaza: “O kadija, Allah ti naknadio, odredi koliko me puta dnevno može imati, tako da ja to znam i da se držim toga.” “Deset puta”, reče kadija. “To neću moći izdržati”, odgovori žena. “Onda devet puta”, reče kadija. “Ne mogu ni toliko izdržati”, kaza ona. Tako je kadija umanjivao, dok se ne svede na pet puta. Žena reče: “Ja ni toliko ne mogu podnijeti.” Kadija kaza: “Teško tebi, zar bi htjela da ovaj jadnik ne vidi nikakve naslade?!” “S tim sam zadovoljna!”, odgovori žena. Muž tad reče: “O kadija, pa neka onda odredi svog zastupnika u ovoj stvari.” Ona reče: “Moj zastupnik je kadija muslimana.” Kadija će na to: “O kurvo, zar bi da se ti spasiš, a da mene predaš njemu, pa da meni radi ono što tebi čini! Ustaj i izlazi napolje, Bog te prokleo!”

STIHOVI

U stvarima strasti nemoj zastupati nikog,

jer bojim se da na kraju bit ćeš paćenik,

naposljetku morat će da se sam prokurva

onaj ko poželi biti kurvi zastupnik.

POŠALICA:  Starac čija je mladost prošla i koga je spolna snaga napustila kupi sebi lijepu robinjicu. Kad htjede da budu bliski, koliko god da je starac bio željan, njegova alatka se nije mogla uspraviti. On reče robinjici: “Budi dobra i pomozi, pa protrljaj malo ovog zaspalog i potakni malo ovog zamrlog.”

STIHOVI

Pošto mi je alatka jako mlohava,

dobra ženo, pomozi mu rukom da se digne,

ne budu li tvoji uzeli ga prsti,

neće konac ući u ušice igle.

Koliko god da ga je robinjica drmala rukom, ništa ne postiže, i koliko god da ga je trljala, ništa se ne desi. Kažu da je prije nego što je pobjegla od starca, kazala ove stihove:

STIHOVI

Alatka đuturuma nikad u dom ne stiže,

ta se mrtva lešina nikad iz sna ne diže,

ne možeš ga silom trgnuti iz sna,

zaludu je da ga rukom prodrmaš.

POŠALICA:  Neki čovjek potraživao je od nekog skitnice deset dirhema. “Imaš li svjedoka za to?”, upita kadija. “Ne”, odgovori ovaj. “Neka se onda ovaj skitnica zakune da ti nije dužan”, kaza kadija, a ovaj će na to: “Zar je njegova zakletva valjana?!”

STIHOVI

Njemu se je uvijek lahko zakleti

k’o Arapu u pustinji jogurt popiti.

Skinica tad reče: “O kadijo muslimana, imam naše mahalske džamije je pošten i čestit čovjek; zovni njega da se zakune umjesto mene, e kako bi ovaj čovjek prestao sumnjati.”

POŠALICA: Neki beduin izgubi kamilu, pa se zakle da će je ako je nađe prodati za jedan dirhem. Kad nađe kamilu, pokaja se zbog onoga na šta se zakleo. Objesi kamili oko vrata povodac i povika: “Ima li nekoga da bi za dirhem kupio kamilu i povodac za sto dirhema? Ali, jedno bez drugoga ne prodajem!” Naiđe neki čovjek i reče: “Što bi ova kamila bila jeftina da ne nosi takav povodac oko vrata!”

STIHOVI

Škrtac ako kaže da će kamilu darovati,

neće ni to učiniti kao časni ljudi,

oko vrata kamilina ular objesio,

pa je sa njim hiljadu puta skuplje nudi.

POŠALICA:  Neki beduin izgubio je kamilu, pa stade vikati: “Ko mi dovede moju kamilu, dat ću mu za nagradu dvije kamile!” Rekoše mu: “Zaboga, kako to da je nagrada vrijednija od nađenog?!” On kaza: “Oprostite, ali vama je nepoznat užitak pronalaska izgubljenog i niste osjetili tu slast.”

STIHOVI

Ne kaži da je izgubljeno sitno,

užitak je ponovo se dočepati svoga,

možda vrijednost nečega ništavna i jeste,

al’ užitak nalaženja skuplji je od toga.

POŠALICA:  Viđali su nekog liječnika kako se uvijek kad prođe pored groblja posipa pepelom po glavi. Pitali su ga zašto to čini, pa je rekao: “Sramim se mrtvih u ovome groblju; kraj kojeg god mezara da prođem, taj je imao posla sa mnom, u koji god mezar da pogledam, taj je pio moje lijekove.”

RUBAIJA

O ti što si bolesne uvijek liječit horan,

za dolazak smrti nisi odgovoran,

kad u zemlju mrtvih vrijeme bi da idu

Azrailu oteti ih nisi sposoban.

RUBAIJA

Zanat ti da liječiš, al’ posao ti tone,

lijekovima samo si napatio bolne,

a na kraju Bogu zahvalne ćeš naći

prodavca ćefina i grobara, posve zadovoljne.

POŠALICA:  Jednog proljetnog dana izašao sam sa skupinom prijatelja u polja izvan grada. Kad smo se smjestili na jednom zgodnom mjestu i prostrli sofru, opazi nas jedan pas i priđe nam. Jedan od prisutnih uze kamen i baci ga pred psa umjesto komadića hljeba. Pas to onjuši, pa ode ne osvrćući se, iako smo ga dozivali. Svi se tome začudiše. Jedan između nas reče: “Znate li šta je sad kazao ovaj pas? Rekao je: ovi nesretnici od svoje škrtosti i gladi jedu kamenje, pa čemu prilaziti njihovoj trpezi i šta očekivati sa njihove sofre!”

STIHOVI

Kada hodža sofru širom razastre

on udijeli bližnjem a i daljem svom:

mačka što je blizu šibom preko leđa dobije,

a psa jadnog što je dalje gađa kamenom!

POŠALICA:  Pitali su nekog dječaka: “Da li bi volio da ti umre otac, pa da ga naslijediš?” On odgovori: “Ne bih, ali bih volio da ga ubiju, pa da dobijem i naslijedstvo i krvarinu za nj.”

STIHOVI

Dječaku je u očevoj smrti radovanje,

on bi da otac umre, pa da mu ostane imanje,

ni naslijedstvo nije dosta takvom sinu,

on bi da ubiju oca, pa da dobije krvarinu.

POŠALICA:  Neka lijepa robinjica prolazila je ulicom. Jedan čovjek stade iza nje. Ona ga upita: “Želiš li raditi ono što mi radi moj gospodar?” “Da”, odgovori ovaj. Ona mu kaza: “Onda se sagni, jer moj gospodar je iza tebe, pa će ti uraditi ono što meni radi!”

POŠALICA U STIHU

Neki čovjek s putovanja vratio se kući,

a sinčić ga saleti, ne dade mu ući:

“Vadi, babo, ono što si donio sa puta,

valjda sinu donio si srebra, zlata žuta!”

A otac će sinu na to, ozarenog lica:

“Sinak, nemam darova, ja sam prethodnica,

iza mene, evo, s puta ide tvoja mati,

valjda ona iz svoje će kese nešto dati.”

POŠALICA:  Jedan čovjek odrecitira nekom pjesniku svoj bejt u kome je rima bila pogrešna, jer jedan stih se završavao na ra, a drugi na za. Pjesnik mu reče: “Ova rima ti nije dobra; u jednom stihu imaš ra, bez tačke, a u drugom za, sa tačkom. Čovjek na to kaza: “Ma pusti tačku!” Pjesnik reče: “Usto, pobrkao si u stihu kesru i damu[8].” Ovaj tad kaza: “Čudnoga li čovjeka, kažeš mu da se prođe tačke, a on se onda stane praviti Arapin!”

STIHOVI

Neznalica ne zna šta je pohvalnica, šta rugalica,

razlika između kesre, fethe i dame za nj je sitnica,

piše nešto, onda misli: Pjesme mogu pisat i ja;

pojma nema šta je ječam, a šta prava poezija.

POŠALICA:  Dvojica pjesnika sjedoše za trpezu i pred njih iznesoše veoma vruć palude-šerbet[9]. Jedan od njih reče onom drugome: “Ovaj je palude vreliji od one ključale vode koju ćeš u džehennemu okusiti.” Ovaj mu odgovori: “Ti ondje samo kaži jedan bejt od svoje poezije, pa ćeš se smrznuti i ti i svi ondje.”

STIHOVI

Od hladnoće jednog stiha pjesme tvoje,

napišeš li je na vratima džehennema,

džehennem će vrelinu svoju da izgubi,

vrela će voda u led da se pretvori.

POŠALICA:  Neki pjesnik donese svoju kasidu jednom vlasniku robova. Svaki stih bio je preuzet iz nečijeg divana, svaki izraz bio je već prije kazan. Ovaj mu reče: “Čudan si mi karavan kamila doveo – da ih čovjek počne razdvajati, ispalo bi da je svaka iz drugoga stada.”

STIHOVI

Reče sinoć da je to tvoja poezija,

ali u njoj nikakve ne nalazim slasti,

odsvuda si preuzeo nekolika bejta,

u divanu tvome ničeg osim tuđih stihova,

kad bi svaki stih vratio u divane razne,

strane tvoje knjige ostale bi prazne.

STIHOVANA POŠALICA

Kazivao jedan pjesnik svoju lošu pjesmu,

reče: “Pjesmu bez elifa sastaviti nije lahko!”;

rekoše mu: “Tvoja pjesma najbolja bi bila

kada u njoj riječi ne bi bilo nikako!“

STIHOVI

Kazao je sinoć jednu pjesmu lijepu,

ma to nije pjesma već more bisera;

nije pjesma ova samo jedno more,

svaki njen stih more je za sebe.

POŠALICA: Ferezdek napisa pohvalnicu vladaru Basre koji se zvao Halid. Ovaj u stihovima ne nađe nikakve naročite pohvale njemu. Čak nađe dva bejta u kojima mu se izruguje:

STIHOVI

Vidjeh jednu prekrasnu palatu,

htjedoh pjesmu napisati u čast vlasnika,

al' odjednom ispod moje halje nešto štrcnu

i ta nečist pade nasred moga panegirika.

RUBAIJA

Vidjeh kako ispred dvora stoji ljepotica,

propade mi zbog nje Bogu pjesma pohvalnica;

uprlja mi tako moju pjesmu čistu,

što će meni u pohvalu nekom pjesmica!

Kad ova dva bejta dođoše do Halida, on posla pjesniku dvije hiljade dirhema i poruči mu: “S ovim dirhemima operi svoju unutarnjost i sredi svoju vanjštinu.”

STIHOVI

Ne čudi se pohvaljeni ako dobrim vrati,

hvalitelju svome, premda poruku on shvati;

more kada ključa, vali pjenu nose,

od grešaka svojih ovaj tako oprao se.

POŠALICA:  Neki pjesnik kaza svoju pjesmu jednom vrlom čovjeku, pa reče: “Ovo sam napisao na jednoj livadi.” Ovaj odgovori: “Bogami, istinu govoriš, vidi se po mirisu.[10]

STIHOVI

Rječitome govoriti ne trebaš

je li pjesma nastala na moru ili u polju,

po mirisu zna onaj ko osjećaja ima

odakle vjetrić te pjesme puše.

POŠALICA:  Neki pjesnik dođe liječniku i reče: “Na srcu mi je nekakav čvor, nešto čini da sam neraspoložen i taj osjećaj onda prelazi na svaki dio mog tijela. Liječnik bijaše pronicljiv čovjek, pa reče: “Jesi li u zadnje vrijeme napisao neku pjesmu koju još nikome nisi kazivao?” “Jesam”, odgovori ovaj. “Kaži je sad”, reče liječnik, i ovaj je kaza. Onda liječnik opet zatraži isto, i ovaj opet kaza pjesmu. Potom liječnik reče: “Hajde sad, spašen si; pjesma je bila to što je svezalo čvor na tvome srcu, njena svježina tražila je da pjesma izađe napolje. Sad si je izveo iz svoga srca i oslobođen si.”

STIHOVI

Kakva je to pjesma koju spomeneš li učenome,

čuvši njeno ime on se posve raskalaši;

kažeš li je iznad lijeka što ga bolan pije,

on u vatru odmah pada, groznica ga bije.

POŠALICA:  Neki vaiz odrecitira s minbera[11] svoju krajnje lošu pjesmu i, htijući je pohvaliti, reče: “Tako mi Boga, ova mi je pjesma pala na pamet dok sam bio na namazu!” Čuo sam kako neko od prisutnih reče: “Ako mu je ovako loša pjesma pala na pamet dok je klanjao, kako li je tek taj namaz bio loš!”

STIHOVI

Reče: “Pjesma na namazu sinoć pade na pamet,

sve su druge pjesme, zato, naspram ove ništavne!”

Odgovori: “Na namazu ako si o takvoj gluposti mnio,

tad siguran budi da si abdest smjesta izgubio.”

STIHOVANA POŠALICA

Ako čitati ne znaš, niti si pisanju vičan,

za rimu smisla nemaš, a misliš da pjesnik si dičan,

onda niko nema prava da pjesmama tvojim zamjera,

jer mudžize takve ne bi niti kod Pejgambera.


[1] Behlul je legendarni savjetnik halife Haruna Rešida, poznat kao mudrac pod krinkom budalastog čovjeka. Smatra se da je umro 190/805 i da je sahranjen u Bagdadu.

[2] Safaridski upravitelj Horasana, Isfahana, Farsa, Sistana i Sinda. Safaridi su i propali onda kad je Amr ibn Lejs pokušao pokoriti Transoksaniju, te je u okolini Belha 900. godine doživio težak poraz od Ismaila ibn Ahmeda.

[3] Alevija je ovdje čovjek koji se porijeklom veže za hazreti Alija. Inače, alevije su i sekta koju se u islamu smatra otpadničkom, a koja zagovara da je hazreti Alija imao poslanički status.

[4] Kom i Kašan su tada bili važni šiitski centri.

[5] Čuveni arapski pjesnik, porijeklom iz plemena Darim, ogranka velikog plemena Temim. Jedan od najboljih arapskih islamskih pjesnika, inače šiitske orijentacije, naročito cijenjen kao satiričar. Rođen je u Basri koncem vladavine hazreti Omera, a umro je 110/728 u rodnom gradu.

[6] Ebu Osman Basri Džahiz (781-869) je čuveni arapski učenjak i filozof. Poznat naročito po tome što je, iako potječe iz veoma siromašne porodice i u mladosti je radio kao ribar, uspio steći nevjerovatno široko obrazovanje. Bavio se gramatikom, zoologijom, poezijom, leksikografijom i retorikom.

[7] Obredno pranje mrtvaca kod muslimana.

[8] Kesra i dama su znaci za vokale u arapskom pismu.

[9] Vrsta slatkog napitka koji se služi topao.

[10] Radi se o igri riječi: khala znači otvoreni prostor, čistina, pa i vakuum, ali također i zahod; otud i hala za toalet u bosanskom jeziku.

[11] Govornica, najčešće se pod ovim izrazom podrazumijeva govornica u džamiji s koje se obraća imam.

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT