Scroll to top

Vrijednosti znanja

U nastavku govorimo o povodima zaostalosti muslimana, up­rkos činjenici do koje mjere islam naglašava vrijednost zd­rave misli i ispravnog znanja. Pokušat ćemo saznati da li je naša vjera kriva za takvo stanje. Da li u njoj ima neki “ur­o­đeni” problem ili nedostatak pa se, kao takva, ne može bo­riti sa izazovima vremena i onoga što ono iziskuje. Mož­da je vjera potpuna i univerzalna, ali je mi vjernici ne prihva­ta­mo ozbiljno i ne odazivamo se svojim obavezama. S druge stra­ne, može se pretpostaviti i čuti i izgovor da su ne­pri­ja­te­lji islama tako moćni i stručni da namjerno dovode muslimane u nezavidnu situaciju. Međutim, ova je mogućnost naj­sla­bi­ja. Diskutabilno je prihvatiti treću mogućnost kao glavni či­ni­lac nazadovanja muslimana. Islam je vjera koja ljudima nudi pro­gram života. Ako je tako, postoji nešto što bismo sma­tra­li općenitim i sveobuhvatnim programom ljudskog života. Kako to da se nije mislilo i na mogućnost da će takva vjera ima­ti neprijatelje? Kako to da takva vjera u svom programu ni­je ponudila plan postupka sa neprijateljem, odnosno sa­vje­te kako u određenom trenutku i određenim okolnostima od­go­vo­riti i kako se postaviti? Ova mogućnost postaje manja ka­da uzmemo u obzir poruku Kur’ana u kojoj se kaže: Mi smo te poslali svim ljudima (Sebe', 28), znači svim ljudima u svim vre­menima. Vidjet ćemo, nakon što se dokaže da je islam pri­rodna, racionalna, logična vjera, da ipak za neprijatelja ima kulturnog, obrazovanog, modernog, civiliziranog čo­vje­ka, što samo po sebi stvara pitanje zašto on, kao takav, sa po­željnim osobinama, za svoj program života ne prihvati is­lam onakav kakvim smo ga opisali? Kada već govorimo o ne­prijatelju, govorimo dakle o čovjeku, a svaki čovjek ima dvi­je osobine, i što on više napreduje, one više dolaze do iz­ra­žaja: jedna je kretanje za interesom, a druga ljubav prema sebi.

Tako, naprimjer, bio obrazovan ili ne, bio moderan ili ne, bio civiliziran ili ne, musliman voli samoga sebe. Pored toga, u isto vrijeme svaki čovjek voli za sebe, iz ličnih in­te­re­sa ono što je oko njega. Uzevši u obzir ove odlike, vra­ti­mo se pitanju zašto nevjernik, budući da voli koristi, ljepotu i samoga sebe, ne izabere islam kao vjeru, koju smo opisali pri­rodnom, logičnom, korisnom? Ponovo se sa trećeg pi­ta­nja vraćamo na prva dva, jer je čudno da čovjek sa ovim svoj­stvi­ma neće da prihvati vjeru. Moramo vidjeti da li ova vje­ra stvarno nudi sve ono što odgovara jednom čovjeku: i ugo­đa­je, i koristan plan, i program koji mu odgovara. Dva načela koja smo objasnili postoje u svakom čovjeku, bez obzira ka­ka­v bio. Važi čak i za najzaostalije ljude, najzaostalije za­jed­nice i pojedince; svi su oni i svjesni i rade u skladu sa za­ko­nom na temelju kojeg čovjek voli korist i želi da sve što je u njegovu korist bude njegovo – jer voli samoga sebe. Ovu zbilju saznajemo i iz 20. i 21. ajeta sure Ja-sin u ko­ji­ma nam se daje do znanja da čovjek voli ono što je korisno, tj. da je čovjek intereždžija. Gdje god da vidi korist – ide za njom. “O narode moj, slijedite one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a sami su upu­će­ni!” Događaj je iz vremena prije Musaa, a.s., tj. iz vremena barbara.

“O ljudi, slijedite poslanike”, povikao im je ovaj čovjek. Po­stavlja se pitanje zašto im on govori da slijede ljude koji su se predstavljali kao poslanici. On im to govori iz dva razloga, koji su sasvim logični i koji sami po sebi kazuju da tre­ba slijediti poslanike. Prvi razlog zbog kojeg ih treba sli­je­diti jeste što oni za poziv koji ljudima upućuju ne traže ni­kak­vu korist, nikakvu nagradu, nikakvu plaću, ama baš niš­ta. To znači da oni nemaju interesa, ne traže ništa i ne žele os­no­vati nikakvu zajednicu da bi bili na vlasti i da bi gledali lju­de s visine. Jedino pozivaju na Pravi put, i to sve ljude! Dru­gi razlog zašto ih treba slijediti je što su oni upućeni, a to dalje znači da ono što ljudima govore – govore na te­me­lju zdrave logike, na temelju znanja i na temelju razuma. Vidi­mo iz ovog kur’anskog kazivanja da su se prije toliko vremena, u doba kada su ljudi živjeli barbarskim načinom života, ipak pre­cizirale dvije suštinske činjenice: ako je riječ o nečemu što je u korist svih, ako je riječ o nečemu što je sasvim lo­gič­no, to trebamo slijediti.

Sada nam se nameće novo pitanje. Ako je vjera takva kak­vom je opisao čovjek iz onoga vremena, koja je, unatoč tome što nije bilo napretka, razvoja, tehnologije, industrije i ni­čeg tome sličnog, ipak u korist svih ljudi, onda je ona sas­vim logična i prirodna stvar. Kako to da se danas ista ta vje­ra, koja dolazi iz istog izvora, nalazi u stanju u kojem se na­la­zi? Kako to da bude vjera koju prihvataju neki ljudi, ali veliki broj modernih, civiliziranih, tehnološki moćnih neće da je pri­hvati? Htjeli ili ne, ponovo se vraćamo na prve dvije mo­guć­nosti. Da li to današnja vjera nema program koji može biti argument za njeno prihvatanje, odnosno program koji jam­či da će ljudima biti korisna, kao što Auguste Comte ka­že: “Čovjek živi kroz tri etape; dvije je ostavio iza sebe, a sa­da se nalazi u posljednjoj etapi. Prva etapa je bila doba vje­rovanja, druga doba filozofije, a došla je etapa napretka i teh­nologije, u kojoj trenutno živimo.” Zatim svoju tezu ma­lo razrađuje: Vjera je fenomen iz vremena kada je bila potrebna čovjeku, kada čovjek nije bio napredno i civilizirano biće. Ona je u tom dobu odigrala svoju ulogu na najbolji način, za­služuje svaku pohvalu jer je sačuvala ljude i cijelo čo­vje­čan­stvo barbarstva, krvoprolića, ali smo mi sada prešli u no­vu fazu odrastanja, a u njoj nam vjera nije potrebna. Gdje god da je sada vjera, svaka joj čast, neka je tamo, ali nama više ne treba.

Moguće da postoji neka stvar koja je u svoje vrijeme sa­svim vrijedna i dobra i zbog toga je svi u tom vremenu i pri­hva­taju. Naprimjer, predsjednik je 1957. vozio u to doba naj­moderniji i najsigurniji auto. Međutim, kada bismo danas taj auto dali tinejdžeru, on bi rekao da je on strašno loš i da ni ne liči na današnja, moderna vozila. Kada već govorimo o vrijednostima koje su samo za određeno vrijeme, pogle­daj­mo i Poslanikov život. U hadisima vidimo da je Poslanikov me­tod odisao skromnošću pa je, između ostalog, u vrijeme u kojem je živio jahao na magarcu. Ko god bi ga vidio, re­kao bi da je Poslanik veoma skroman. Na taj način je, osim ri­ječima, i praktično pozivao da čovjek treba biti skroman. Ako u naše vrijeme uzmemo u obzir predsjednika države ili ne­kog ko je predvodnik u društvu i zamislimo ga kako jaše na magarcu auto-putem, svi bi mu se smijali. On kao takav ne da ne bi bio primjer lijepoga ponašanja i skromnosti, već bi bio primjer i oličenje zaostalosti.

Nakon što smo naveli nekoliko primjera postavlja se pi­ta­nje da li je islam takav, da li je u jedno vrijeme bio aktu­e­lan, moderan i koristan, ali sada više nije? Ukoliko nije takav, a si­gurno nije, onda se moramo posvetiti drugoj mogućnosti i po­gledati sami sebe, pogledati kakvi smo muslimani. Da li možda nismo radili i ne radimo u skladu sa islamom? Ispo­sta­vilo se da su prve dvije opcije najbitnije tako da ih mo­ra­mo razmotriti jer je neko kriv – ili mi ili vjera.

Trebamo se obratiti vjeri koja se naziva islam i vidjeti njena načela i programe. Da li je taj program zaista uni­ver­za­lan, dakle da li je za sve ljude i za sva vremena, ili je do­bar još samo za naše vrijeme, za nas koji se smatramo jako mo­dernim i savremenim, a možda će za 1.000 godina ljudi bi­ti mnogo moderniji pa za njih neće biti tako aktuelan i ne­će pružati odgovore za njihove uvjete života? Nakon što doka­že­mo da islam nosi najveće epitete i standarde te zaslužuje sve pohvale zato što je vjera koja čovjeka stvarno podstiče na rad i pomak, ali pozitivan rad, pozitivan pomak i na­pre­da­k, te na to da u svakom vremenu muslimani trebaju biti vo­diči čovječanstva, neće nam preostati ništa drugo nego da se okrenemo samima sebi i vidimo šta nas je dovelo u stanje u kojem se nalazimo.

Svim ljudima na Ovom svijetu potrebno je znanje. Slo­bo­d­­no možemo reći, i to je istina, da je znanje svjetski mi­lje­nik. Nema čovjeka da ne voli znanje. Čak i neznalice mrze da im se kaže da su neznalice, ne vole kada ih smatraju odvojenim od znanja i to ih vrijeđa. Hazreti Ali u vezi sa ovom činje­ni­com kaže: “Dovoljno je pohvale znanju to što ga prisvaja i onaj koji ga nema, a dovoljno je bruke neznanju to što ga se od­riče čak i neznalica.” Pogledamo li kakvo je stanje u na­šem, modernom dobu vidimo da ga i moderni čovjek pri­hva­ta. Znanje je danas, kao uostalom i uvijek, objeručke pri­hva­će­no od strane svih ljudi. U 9. ajetu sure Zumer govori se o zna­nju i kazuje nam se, ali ne našim umovima, već našoj pri­rodi, da ako budemo imali nešto, onda ćemo moći napraviti ra­zliku. U ajetu se prvo poredi čovjek koji vjeruje u Boga i pro­življenje sa čovjekom koji u to ne vjeruje. “Da li je isti on­aj koji u noćnim satima u molitvi vrijeme provodi, pa­da­ju­ći licem na tle i stojeći, strahujući od Onog svijeta i na­da­ju­ći se milosti Gospodara svoga…?” Kada se kaže onaj koji no­ću čini kijam, onaj koji noću čini sedždu, ne misli se sa­mo na ova dva stanja u namazu, već je značenje puno šire. Kur’an opširno objašnjava šta to znači. U nastavku ajeta se kaže: “Re­ci: ‘Da li su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?’” Vidi­mo da je jedna od prvih poruka vjere, ona koja je potcrtana, po­ruka o naklonosti prema znanju. A to znači da je znanje nje­na temeljna i primarna poruka.

Druga činjenica podrazumijeva da je znanje omiljena stvarsvakog čovjeka, kako naprednog, tako i zaostalog. Ko­jeg bistudenta oni koji studiraju voljeli imati za svoga pr­i­ja­te­lja? Da li onoga koji je najpametniji u društvu ili on­o­ga koji je gl­up? Kada se neko upoznaje s nekim pa počne pr­ed­stavljati svoje roditelje, šta mu je draže reći, da mu je ot­ac dobar sp­e­ci­jalista, hirurg, doktor ili da je nepismen i ra­di neki težak fi­zi­čki posao? Čime se čovjek ponosi, njihovim zna­njem ili nji­ho­vim neznanjem? Zar za nas nije ponos da nam učitelj, na­stav­nik ili profesor bude vrlo stručan, a ne ne­pismen čo­vjek? Naveli smo nekoliko primjera radi toga da osvježimo ono što je svima jasno – znanje je svim ljudi­ma srcu milo.

Spojimo navedene činjenice, prvu da je poruka vjere zn­a­nje, i drugu da svi ljudi vole znanje! 11. ajet sure Mudžadele pra­vi poređenje između vjernika koji je učen i vjernika koji nije učen. Ovaj je ajet istovremeno i ponos Kur’ana i isla­ma, a i zapostavljen od strane muslimana. Riječ je o ajetu ko­ji je pun svjetla, koji je takav da bi se svaki musliman tre­bao njime ponositi, ali se, na našu veliku žalost, njegova poruka ne vidi često u životima muslimana danas. U ajetu se kaže: “O vi koji vjerujete, kada vam se kaže: ‘Načinite nekom mjes­to’, vi ga načinite, i vama će Allah mjesto načiniti, a kada vam se kaže: ‘Ustanite’, vi ustanite.” Ovaj ajet ukazuje na pre­ciznost vjere. U njemu je spomenut samo jedan primjer koji nam osvjetljava univerzalni zakon, kojim vjera one koji su je prihvatili za svoj način života poziva da budu uređeni i da vode isplaniran život. Ovo je samo jedan primjer koji u na­šem vremenu ima milion mogućnosti primjene. Na­pri­mjer, kada se voze prijevozna sredstva, treba se pomjeriti i par­ki­ra­ti tako da i drugi mogu imati mjesta da se parkiraju. Kada ne­ko hoće praviti kuću, neka to čini planski pa da se svi mo­gu koristiti Suncem i ostalim prirodnim pogodnostima, a ne misliti samo na sebe. Bezbroj je drugih primjera kojima nam se daje do znanja da islam naglašava uređenost života. U ajetu nam se govori i o ljudskim pravima. Ako je na ne­kom mjestu predviđeno da sjedi deset ljudi, ne smije os­me­ro doći i zauzeti sva mjesta tako da niko više ne može sjesti. Go­vori nam se i o društvenoj saradnji i ukazuje da čak i ka­da je riječ o sjedenju trebamo izlaziti jedni drugima u susret, či­niti drugima usluge, biti korisni i drugima. Zatim nam se is­ti­če da to nije samo običaj prolaznog karaktera, već se po­ve­zuje i sa Budućim svijetom jer se kaže da će nam, ukoliko tako postupamo, Allah načiniti mjesto u Džennetu. Drugim ri­ječima, stvaranje i zakoni stvaranja idu naruku i pomažu čo­vjeku koji živi uređenim načinom života, čovjeku koji je spre­man pomagati drugima, činiti drugima ustupke i po­ma­ga­ti im. Iz ovoga se dolazi do zaključka da Ahiret ne znači li­jepo sjesti negdje u ugao svoje sobe, uzeti tespih, učiti i kla­njati, već vidimo da se Ahiret stiče na polju društvenog ži­vota. Na jednom mjestu u Kur’anu, kada se govori o do­brim ljudima, kaže se da su to: “Ljudi koje kupovina i pro­da­ja ne ometaju od sjećanja na Allaha.”(En-Nur, 37) U skladu sa ovim ajetom, nije tačno da je na jednoj strani Dunjaluk, a na drugoj Ahiret, već su oni isprepleteni. Zato nam se u aje­tu i kaže ako se nađemo negdje gdje su popunjena sva mjesta, pa uđe neki učen čovjek, pa nam se kaže da mu ustupimo mje­sto, mi mu ga trebamo ustupiti. Šta se ovdje, zapravo, is­kazuje? Iskazuje se poštovanje prema učenom čovjeku, od­nosno prema znanju, a ajet sure Mudžadele daljekazuje: “Allah će uzdići one od vas koji vjeruju (za jedan stepen), a one kojima je dato znanje uzdići će na visoke stepene.”

Vidimo kako nam vjera objašnjava da vjernik koji nije učen nije jednak vjerniku koji je učen. Pretočimo ove činje­ni­ce u svakodnevni život! Dođu u džamiju jedan učen i je­dan neuk vjernik. Obojica zanijete isti namaz, isti broj re­ka­ta, klanjaju na isti način, ali je namaz vjernika koji je učen ne­uporedivo veći i vrjedniji negoli namaz neukoga. Šta ovo zna­či? Vjera nas poziva da svoje vjerovanje pojačamo i obo­gatimo znanjem, te da svoj Ahiret izvučemo iz suštine Du­nja­luka. Naprimjer, jedno od djela koja činimo na Ovom svi­jetu, a koje nam koristi na Ahiretu jeste da pomažemo lju­di­ma. Da bi neko pomogao, mora imati ono čime će pomoći. Ako je riječ o naučnom pomaganju, moramo biti učeni da bismo mo­gli nekoga naučiti, ako je riječ o moralnom pomaganju, mo­ramo biti moralno odgojeni i znati druge uputiti, a ako je ri­ječ o materijalnom pomaganju, moramo nešto posjedovati da bismo mogli pomoći. Čovjek u svim segmentima može imati tek onda kada se zalaže, trudi i radi.

Prvo načelo smo već objasnili, a drugo načelo ili poruka je da vjera od svojih pripadnika traži naučno zalaganje i na­sto­janje, te da ono što rade bude utemeljeno na znanju. Vra­ti­mo se u naše moderno doba. Civilizirani i kulturni ljudi ci­je­ne naučni napor. Zamislimo da na vijestima čujemo kako je neki musliman ostvario izvanredno naučno otkriće. Da li će se desiti da današnji svijet kaže da ono ništa ne vrijedi i da se taj naučnik uzalud mučio i trudio jer je musliman? To se sigurno neće dogoditi. Neće se desiti da musliman pro­na­đe neki lijek koji liječi do sada neizlječive bolesti, a da moder­ni svijet kaže kako on ne vrijedi zato što ga je musliman iz­mi­slio. Da li su ljudi ustrojeni na ovakav način? Naravno da ni­su. Iz ovoga možemo zaključiti da ako sebe potaknemo na za­laganje i na rad, ali na normalan naučni angažman, čo­vje­čan­stvo će nas prihvatiti. Evo jedne predaje u kojoj Posla­nik, s.a.v.a., govori o znanju: “Znanje je ono što uzdiže i čini po­zna­tim one ljude koji su do jučer bili nepoznati, a ukoliko se na­pusti, čini da oni ljudi koji su do danas bili poznati budu niko i ništa.” Na drugom mjestu kaže: “Znanje je vođa svi­je­ta, razum je onaj kojeg znanje vodi naprijed, a nefs je lijen­či­na koji nije spreman ići ni za razumom ni za znanjem.” Po­slanik lijepo dijeli čovječanstvo na dvije skupine, na znal­ce i na lijenčine. Ljudi koji su otišli naprijed i koji su se uzdigli na polju otkrića mogu se zahvaliti znanju. Da kojim slu­ča­jem budemo muslimani koji proizvode avione, koji proizvode najsavršenija tehnička pomagala, da li bi se desilo da oni ko­ji nisu muslimani kažu da neće putovati našim avionima ni koristiti druga naša otkrića samo zato što smo mu­sli­ma­ni? Iz ovoga možemo izvesti zaključak da je naučni napor vjer­ska poruka. Poslanik nam dalje kaže: “Nijedan narod nije do­živio poniženje i nije zaostao, osim ako je bio lišen zna­nja.” On također kaže: “Srce u kojem nema ništa od znanja poput je razrušene kuće. Zato učite, stičite znanje, poučavajte dru­ge znanju i idite duboko u znanje. Nemojte umirati kao ne­zna­li­ce jer zaista Allah ne prihvata izgovor neznalice.” Poruka ko­ju nam šalje vjera prihvaćena je u cijelom svijetu, a druga je stvar to što je mi ne provodimo u djelo.

Na kraju, možemo izvući zaključak da vjera od nas traži na­por i zalaganje, ali ne bilo kakav napor, nego naučni na­po­r, koji je omiljen kod svih ljudi. Muslimani su jedno vri­je­me u svojoj povijesti osjetili slast takvog napora. Zašto smo prestali i dalje kušati nešto što smo okusili i vidjeli da je slat­ko i lijepo?!

Sa perzijskog jezika: Ertan Basarik

Povezani članci