U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Na osnovu onoga što je rečeno na prethodnim časovima došli smo do pitanja: Da li zikr treba biti skriven, u tajnosti, ili se može i javno činiti? Da li verbalni zikr treba u sebi činiti tako da drugi to ne čuju ili se može glasno činiti, pa da ga i drugi mogu čuti?
U suri A'raf, u 205. ajetu se kaže: “I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran.”[1] Dakle, sjećajte se ili spominjite Boga u sebi, skrušeno i u strahu, a da to nije visokim glasom, jutrom i noći.
Sura A'raf,55. ajet govori: “Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.”[2]
Također, u 63. ajetu sure En'amse kaže: “Reci: Ko vas iz strahota na kopnu i moru izbavlja kad mu se i javno i tajno ponizno molite: ‘Ako nas On iz ovoga izbavi, sigurno ćemo biti zahvalni!’”[3]
Isto značenje se može naći i u sadržajima nekih predaja koje se prenose od Poslanika, s.a.v.a., a neke od njih sasvim jasno ukazuju na to značenje. Jedna od predaja koja se prenosi od Božijeg Poslanika kaže: “Ukoliko neko bude Boga spominjao na pijaci, otvoreno, dok su oni na pijaci nemarni i Njega nesvjesni, i time ih potakne da budu obaviješteni o Božijoj knjizi, Allah će takvom čovjeku zbog tog djela upisati 1000 sevapa i Allah će oprostiti takvom čovjeku na Sudnjem danu oprostom koji ne prolazi kroz ljudske umove i srca.” Znači, to je oprost takav da ga ljudi ne mogu ni zamisliti.
Također, u jednom kudsi-hadisu Uzvišeni Gospodar se obraća Poslaniku: “O sine Ademov, spominji Me u skupini, pa ću te ja spomenuti u skupini boljoj od te.” Dakle, hoće se reći: Sjećaj se Mene među ljudima, a Ja ću te spominjati među stanovnicima Melekuta.
U predaji od Imama Sadika stoji: “Skupina čiji broj dostiže 40 neće moliti Boga, a da im Bog neće uslišiti molbu. Ako ne mogu dostići broj od 40 ljudi već 4, neka svaki od njih deset puta moli. Ako nema ni 4 čovjeka, onda neka jedan čovjek 40 puta doziva Boga. Nije se desilo da se četiri čovjeka sastave sa namjerom da Boga mole za nešto, a da im nije uslišana molba.”
Od Imama Sadika također se prenosi: „Običaj mog oca je bio da kad god se desi neka nevolja, sakupio sve žene i djecu u kući. On bi govorio dovu, a mi bi govorili: Amin.”
Dakle, sve ovo što smo spomenuli predstavljaju dijelove jedne cjeline. Budući da su sve ove predaje dijelovi jedne cjeline, ukoliko bilo koju izvučemo i pokušamo samostalno razumjeti, onda kao da smo nešto istrgli iz konteksta, tako da nećemo imati ono što tražimo. U skladu s tim trebamo sve promatrati u jednoj cjelini.
Jedan broj ajeta kaže: nemojte glasno spominjati Boga. Preporuka da se stiša glas prilikom spominjanja Boga može imati nekoliko razloga:
Čovjek povisuje glas onda kada je neko daleko i ne može ga čuti. Ako je Bog u pitanju i hoćemo da nas čuje, to nema smisla – jer nam je On bliži od naše žile kucavice. On je Onaj koji se postavlja između čovjeka i njegovog srca, tako da nema potrebe da se povisuje glas.
U jednom ajetu se kaže: “Kada te moji robovi pitaju o meni, zaista sam Ja blizu i odazivam se pozivu molitelja.”[4]
S druge strane u 2. ajetu sure Hudžurat se govori o jednom načinu lijepog ponašanja: “O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njima glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primjetite.”[5]
Drugi aspekt ovakve naredbe jeste odgojni učinak tihog zikra. Budući da smo materijalna bića, u nas su usađeni mnogi instinkti i privlačnosti koji nas vuku. Prema tome, vidimo da često nismo u stanju da se usredsrijedimo na nešto. Sve što čujemo može nas odvesti na pogrešnu stranu. Ako osjetimo miris, isto nam se može desiti. Znači, mnoge stvari izvana djeluje na nas tako da nam brzo oslabe koncentraciju, pa ne uspijevamo neprekidno održati prisustvo srca.
Postoji jedna priča o ženi koja je komšinici posudila glavicu luka. Drugi dan, komšinica je donijela glavicu luka da je vrati, a ova je bila na namazu. Komšinica je rekla da je donjela luk i pošto klanja ostavit će ga tu. Komšinica koja je klanjala je kraičkom oka pogledala da vidi koja je veličina luka i procijenila je da je luk manji nego što je ona dala. Onda je rekla: “Allahu ekber, la illahe illallah”, u smislu – odnijela je veliku glavicu, a vratila je manju.
Ova priča o luku i ženama je na neki način prikaz stanja u kojem se mi nalazimo. Ako čovjek želi da sebe procijeni, neka vidi kako provodi namaz i u kakvom je stanju na namazu, jer najpotpunija manifestacija zikra je namaz.
Što se tiče zikra u osami, to je nešto što je potrebno makar u jednoj razini. Budući da smo ustanovili kako je naše biće rastrzano i da živimo u svijetu mnoštva u svojoj imaginaciji, trebamo iz svijeta mnoštva postići stanje jedinstva. Dakle, da ne vidimo mnoštvo neovisnih elemenata u svijetu, već da svijet vidimo kao jedno. Da bi se takvo šta postiglo, da bi čovjek stekao prisutno srce, da bi se mogao usredsrijediti i da ga vanjski faktori ne bi odvukli na svoju stranu i tako ga rastrzali na više dijelova, čovjek nekada treba da se osami i da se bavi zikrom, da bi se polako uputio u jedno takvo stanje. Ukoliko ne bi napredovali na ovom putu, moguće je da budemo pogođeni jednim oblikom širka i drugim bolestima.
Dakle, što se tiče ibadeta trebamo stišati glas, jer nema potrebe da visokim tonom učimo, tj. trebamo ojačati i činiti zikr u osami, i tihim glasom. S druge strane, čovjek je društveno biće i komunicira sa drugima. Utiče na druge i drugi utiču na njega. Nije prirodno da se čovjek odvoji od društva i da se osami kako ne bi bio sa drugima u doticaju. On ima obaveze prema svojoj supruzi, djeci, komšijama, gradu, državi i čovječanstvu.
S obzirom da smo utvrdili da je čovjek društveno biće i da ima obaveze prema drugim članovima društva, nekada je cilj podsjećanje drugih ljudi na zikr. Tako, nekada zikr treba biti javni, odnosno takav da ga drugi ljudi mogu primijetiti.
Također, budući da je čovjek društveno biće, on treba sebe pripremiti da može činiti zikr u uvjetima društvenog života. To što smo mi sebe navikli da u osami i tihim glasom činimo zikr, ne znači da ćemo isto moći obavljati i u uvjetima društvenog života. Ako hoćemo da budemo u stalnom zikru, onda trebamo sebe pripremiti da obavljamo zikr i u uslovima društvenog okruženja.
Ne griješiti na mjestu gdje nema uslova za griješenje i nije nešto. Umijeće i ono što je vrijedno hvale je to da mi ne griješimo onde gdje postoje sredstva i uvjeti za griješenje. Da se tu sjetimo Boga i da nas to sjećanje odvrati od grijeha. Tajni zikr ili zikr u osami čovjeka priprema do određenog nivoa, ali treba podvući i to da je javni zikr ili zikr u društvu jedna druga dimenzija čovjekovog bića i čovjekova potreba.
Naša poslednja dova: Hvala Allahu Gospodaru svjetova!