Dakle, rekli smo da zikr znači: sjetiti se, spomenuti, podsjetiti se. To nam daje do znanja da smo već ranije imali predstavu i znanje o tome koga se sad sjećamo ili koga spominjemo. Onom koga uopće ne poznajemo i koga nikada nismo vidjeli, kada ga prvi put sretnemo ne možemo reći: “Stalno sam mislio o tebi i sjećao se.”
Što se zikra tiče, treba znati činjenicu da nije samo čovjek taj koji je svjestan Boga ili da ga samo on spominje i slavi. Sva bića to čine i kod svih bića je prisutna ta svijest.
Kada govorimo o zikru, uvijek se s druge strane spominje zaborav. “Zaboravili su Boga, pa je Bog dao sami sebe zaborave.”[1] Zaboraviti se može samo ono što se znalo.
Kada već govorimo o zikru, možemo postaviti pitanje: kakav bi on trebao biti, da li to znači sjesti negdje u nekom usamljenom uglu kuće, da li se on čini samo jezikom ili pak pravi zikr pretpostavlja nešto treće? Svi ćemo uglas kazati kako je pravi zikr, zikr srcem, ali bi trebalo biti objašnjeno ako je tako, zašto i kako je tako. I ako je baš tako onda otkud svi ovi verbalni zikrovi, čemu dove, šta to sve predstavlja?
Zatim, možemo se upitati da li samo čovjek čini zikr. Ovo je pitanje spomenuto u Kur'anu: “Allaha slavi sve što je na Nebesima i Zemlji.”[2]
Također, poželjno za obraditi je i pitanje psihološke koristi zikra.
Predaja:
Imam Sadik prenosi da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao: “Ko bude mnogo Allaha spominjao, Allah će ga zavoljeti i zaštititi će ga od dvije stvari: od vatre džehennemske i od licemjerja.”
Sva bića spominju Boga i svi Ga slave.
Možda neko kaže: “Kako kamen ili brdo može slaviti Boga?” Neko kaže da je povod da čovjek čini zikr naveden u ajetu: “i udahnuh u njega od Ruha svoga.” Ali, šta je s mineralima, kamenjem itd.?
Potrebno je u temu ući s dva racionalna objašnjenja i zatim se pomoći snagom ajeta.
Sasvim je prirodno da svaka stvar pokazuje obzir prema onome od čega zavisi, kome pripada, za koga je vezana, od koga je dobila sve što ima, od koga postoji. Pogledamo li u bića svijeta u kojem živimo, vidimo da su ona takva. Pogledajmo životinje, naprimjer. Učinimo dobro životinji, nahranimo je nekoliko puta, i vidjet ćemo kako se ona prema nama postavlja na drugačiji način, ona nam je na usluzi, pravi razliku između nas i onoga ko je uopće ne hrani. To su životinje koje imaju veću razinu svijesti, biljni svijet se ne razlikuje od toga, pogledajmo drveće koje će nam bolje uzvratiti ukoliko se budemo više brinuli o njemu, a i naučno je dokazano kako biljke imaju emocije prema onome ko ih zaljeva, okopava, održava. Ovo je prirodni zakon koji previđamo i na koji smo se navikli. Čak ukoliko biljkama pustimo određenu vrstu muzike one se bolje osjećaju, imaju bolju boju. Krave daju znatno više mlijeka ukoliko im se pušta klasična muzika.
Kada na ovaj analitičan način pristupimo svijetu, kada u obzir uzmemo da sve ima svijest na svojoj razini egzistiranja, pogled na svijet se sasvim mijenja. U svijetu u kojem živimo postoje tajne, od kojih mi nešto i naučno otkrivamo, ali te stvari, vidjet ćemo to, Kur'an potvrđuje.
Filozofi kažu, ukoliko je tako da bića međusobno razmjenjuju usluge i zahvalnost, u tom slučaju nemoguće je da prema Bogu – od Koga su dobile postojanje i od Koga dobijaju produživanje opstojanja – nemaju nikakvog osjećaja i svijesti. Kur'an kaže: “od Njega traže svi na Nebesima i Zemlji.”[3]
Kako to da jednoj mački damo kost s koje smo skinuli meso, i ona na svoj način počne presti, i traži miša po kući, pas počne mahati repom iz zahvalnosti, a da u isto vrijeme ne pokažu nikakvu zahvalnost prema Onome od koga sve imaju?
Njihov zikrje u tome da su i oni svjesni svoga porijekla, svjesni odakle je protekla voda njihove egzistencije, oni su svjesni da se to vraća Bogu i da je On taj od koga su njihovi počeci.
Dalje filozofi kažu da se potreba egzistenata ne ogleda samo u potrebi da postoje već i u potrebi da opstanu. Stvorenja i Bog nisu u relaciji poput graditelja i kuće, gdje kuća ostaje, a graditelj odlazi. Ovo je stara tema o kojoj se govori odavnina, i prije islama, pa postoje različiti stavovi, čak i religijskih gdje neki smatraju da nas je Bog stvorio i prepustio samima sebi. Pitanje prisiljenosti i prepuštenosti samima sebi je tema koja izrasta na ovom pitanju. Postoji objašnjenje Imama Sadika koji kaže: “Niti je prisiljenost, niti prepuštenost, već stanje između toga dvoga.”
Filozofi kažu da naš odnos s Bogom nije kao odnos graditelja i kuće, već je poput odnosa svjetlosti sijalice i električne energije: dok ima struje bit će i svjetla, kada iz distribucije prekinu dotok struje, nema ni svjetla u sijalicama. Islamski filozofi smatraju da sva bića prema Bogu imaju potrebu poput ove u primjeru struje i svjetla, mada je ovo samo primjer, jer nemamo mogućnosti da zbilju stvari iznesemo na način kako bismo mogli, jer smo ograničeni vokabularom.
Ukoliko jesmo ovog trenutka to je zahvaljući tome što Bog hoće da ovog trenutka jesmo, ukoliko bude Njegove naklonosti i idućeg trenutka biti će i nas, u suprotnom neće nas ni biti, i to je uvijek i stalno tako, otprilike na način priticanja neke nevidljive energije koja nam dolazi zahvaljujući Njegovoj volji.
Ovo jeste racionalno objašnjenje, ali apstrahirano je i zaključeno iz kur'anskih ajeta. Bez da obraćamo pažnju na to, mi poput ptića stalno otvaramo kljun svoje egzistencijalne potrebe i tražimo sljedeći i sljedeći i sljedeći zalogaj koji nam produžava postojanje. Ptić uzme zalogaj-dva, zaboli ga vratić i zasiti se, međutim ukoliko nas zaboli vrat ima da nas nema, mi neprekidno tražimo jer oblik egzistiranja odiše traženjem i molbom, a od Boga neprekidno dolazi ono što mi tražimo, naša životna energija, zato se i kaže: “O ljudi, vi ste ovisni, a Bog je neovisan.”[4]
Ali ne mislite da ste samo vi ovisni, sva bića su ovisna i sva bića traže od Boga i slave Ga. Zavisnost bića, koja od sebe nemaju ništa i stalno iz trenutka u trenutka traže od Onoga koji im daje, jeste opća pojava koja primorava sva stvorena bića da se sjećaju Boga. Bog ih nije na to prisilio, to je prirodno, usljed toga što nemaju ono što im treba, oni moraju – htjeli ili ne – tražiti od Onoga koji ima ono što im treba. Bogati ljudi nisu primorali siromaha da od njih traži, već ga je neposjedovanje onoga što mu treba prisililo da traži od onog koji to ima. To je realnost koja postoji, ali koje mi nismo svjesni.
Priticanje bitka od Boga je u kontinuitetu usmjereno prema ovisnim bićima, koji ruke svoje potrebe ne spuštaju već ih drže usmjerenim prema Neovisnom, i svako biće na nivou svoje egzistencijalne ravni posjeduje svijest o ovoj činjenici: svojoj ovisnosti.
Potreba ih potiče na slavljenje, traženje, veličanje, spominjanje i svijest o svojoj nemoći i ovisnosti. Svi, htjeli ili ne htjeli, priznaju svoju potrebu, s jedne i apsolutnost i Moć Božiju, s druge strane.
Kada je u pitanju čovjek, stvar je drugačija. S jedne strane, on poput ostalih bića stalno slavi Boga, na razini prirodnog prostiranja, ali njemu je data i dimenzija razuma, koja iziskuje kao njegovu obavezu još jedan vid zikra, što nije sasvim sigurno da će se ispuniti i da će ga on činiti. Onaj neprekidni zov u pomoć, obezbjeđuje mu kontinuirano postojanje u smislu biološkog postojanja, poput ostalih egzistenata, dok mu druga slavljena nude i drugi rezultat. Čovjek ima dvije vrste percepcije: prirodno traženje koje je prisutno i onu duboku razinu shvatanja svoje potrebe i ovisnosti, koja ga vodi do najuzvišenije razine egzistiranja, svakako, ukoliko takvo šta u sebi ostvari.
Poslanici i evlije su više od drugih shvatili ovu potrebu i više nego drugi su se uzvisili na duhovnim stepenima. Jedan broj ljudi apsolutno nije svjestan svoje ovisnosti, pa otuda i ona Faraonova tvrdnja u kojoj kaže: “Ja sam vaš gospodar” – u smislu: pustite to šta vam Musa priča.
Našeg Poslanika su uznemiravali i ometali i on se susreo s mnoštvom teškoća dok ljude nije uveo na put robovanja. Vrijeđali su ga, udarali, bacali na njega otpatke, stavljali trnje po putu kojim ide, a on čak nije dozvoljavao da njegova plemenita krv kane na zemlju jer nije želio da ih stigne Božija kazna zbog toga, već bi postavljao skute svoje odjeće na put kapima krvi, a od Boga tražio da im oprosti jer nisu svjesni svojih djela. On je plakao i molio Boga, jer je shvatio istinu, činio je sedždu i dove za ljude, jer shvatio je ovisnost i molio da i drugi koji to nisu shvatili – shvate, jer u tome je spas. Kada bi ga drugi vidjeli u takvim stanjima nazivali su ga pjesnikom, čarobnjakom, luđakom.
“Zar ne vidiš da Allahu sedždu čini sve ono što je na Nebesima i Zemlji, i sunce i mjesec, zvijezde, planine, drveće, životinje i dosta ljudi.”[5] Veoma zanimljiv ajet. Dakle, ne svi ljudi, jer dosta ljudi nije svjesno ovisnosti, ali Poslanik je shvatio pa je rekao: “Moje siromaštvo je moj ponos”, tj. moja ovisnost prema Bogu je moj ponos. Neki ove riječi objašnjavaju kao da one govore o materijalnom siromaštvu, da se Poslanik ponosi tim svojim siromaštvom. Možda je moguće da se ovo ovako objasni, ali on na drugom mjestu kaže: “Umalo da siromaštvo bude nevjerstvo,” govoreći o materijalnom siromaštvu.
Zakon egzistencijalne ovisnosti prostire se širom Stvorenog svijeta i iziskuje da svi zikre, slave i mole svoga Gospodara. Kur'an potrvđuje: “Allaha slavi sedam Nebesa i Zemlja i sve na njima i nema ničega da Ga ne slavi, samo što vi ne razumijete hvaljenje njihovo.”[6] Dakle, zikr nije svojstven samo čovjeku.
“Traže od njega svi na Nebesima i Zemlji.”[7]
Spomenuli smo ajet gdje se kaže svi su mu na sedždi, što znači da svi prihvataju Njegovu veličinu i s pravom su na sedždi, ali kada je čovjek u pitanju, jedan njegov dio je svjestan toga, ali kod drugog – koji ga čini čovjekom, različitim od ostalih egzistenata – već nastaje teškoća i neće svi biti svjesni zbilje na toj razini. Bude li htio biti od onih koji razumiju mora samoga sebe prepoznati, shvatiti svoju egzistencijalnu ovisnost, pojmiti se onakvim kakav zbilja jeste, a ne da onako kako je njemu milo i drago.
Ko spozna sebe, spoznao je Gospodara, usljed toga što postoji neraskidiva veza između onog koji ima potrebu i Onog koji mu daje potrebno. Kada shvatimo ko smo, šta smo i kakvi smo shvatit ćemo i Gospodara.
Allame Tabatabai iz nekoliko ajeta dolazi do zaključka da slavljenje bića nije bez svijesti i znanja, već da je to svjesno slavljenje, jer postoji tumačenje da je to slavljenje na način da svaka stvar obavlja svoj posao i to je njihov zikr.
“I rekoše kožama svojim: ‘Zašto svjedočite protiv nas!’ Rekoše: “Obdario nas je govorom Allah, Koji je dao sposobnost govora svakom biću.”[8]
Dakle, čovjek će se pobuniti, reći će: “Šta vam je kožo, noge, ruke? Otkud vi da govorite?”, a one mu kažu: “Dao nam je moć govora Onaj koji je svemu dao moć govora i rekao nam da govorimo ono što znamo.” Dakle, one govore o onome što znaju, što je s njima rađeno. Neće biti nadahnuti pa da govore, već će trebati govoriti o onome što znaju, a da bi znali trebaju imati svijest o onome što rade.
Jednaesti ajet iste sure kaže: “zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i Zemlji rekao: ‘Dođite milom ili silom!’ – ‘Dolazimo drage volje!’”[9]
Ovo nam pokazuje da Nebesa i Zemlja imaju svijest, znanje, shvataju čim čuju i odgovaraju.
Postavimo li ove ajete uz druge ajete, razumjet ćemo da sve ima moć shvatanja, sve shvata svoju poziciju, sve shvata da treba tražiti i slaviti i zato što shvata, sve slavi Boga, a shvatanje svega na razini je egzistencijalnog potencijala svakog pojedinog egzistenta.
Ali, čovjek koji treba na polju slobodne volje obavljati posebnu vrstu slavljenja i pokoravanja, usljed okretanja materijalnom, gafleta, oholosti, pogrešnog smjera itd. to zaboravlja, tako da u njemu postoji veliki sukob i kolizija. Njegovo biće kao biće svjesno je i moli Boga, a svijest i razum okrenuti materiji to zaboravljaju, a usljed toga čovjek gubi mir i sigurnost. A trebalo bi da budemo u kompoziciji karavane postojećeg svijeta, koji se u potpunoj harmoniji kreće svojom putanjom stvaranja i slavi svoga Stvoritelja, Koji mu dariva moć postojanja.
Hvala Allahu Gospodaru svjetova!