Dova je suština ibadeta

(Prethodno: Četiri puta približavanja Allahu u Kur'anu)

Dova je suština ibadeta i njegov duh, jer svrha stvaranja čovjeka jeste ibadet, a svrha ibadeta jeste povezivanje s Allahom, dok je dova ta koja ostvaruje ovu vezu i povezanost u najširem obliku i s najjačim sredstvom.

Bilježi se od Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Dova je srž ibadeta, niko s dovom nije propao!”[1]

Također se prenosi da je rekao: “Obratite se Allahu sa svojim potrebama, i kod Njega se sklanjajte od onoga što vas tišti, Njemu skrušeno zavapite i od Njega molite, jer dova je srž ibadeta. Nema tog vjernika koji će Allaha zamoliti, a da mu neće biti uslišano, pa, ili će Allah to ubrzati i odmah mu dati na Dunjaluku ili će, pak, to odgoditi za Ahiret, ili će mu oprostiti grijehe u mjeri koliko je učio dove – sve ukoliko nije tražio nešto što je grijeh!”[2]

Ovaj hadis skoro da nam čini očevidnim put kretanja čovjeka ka Bogu u dovi i obraćanju Allahu.

Obratite pažnju: “Obratite se Allahu sa svojim potrebama!”, “Kod Njega se sklanjajte od onoga što vas tišti!”, i: “Njemu skrušeno zavapite!”

U jednoj drugoj predaji od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se sljedeće: “Dova je oružje vjernikovo i stub je vjere!”[3]

Dova je “stup vjere”, jer smisao vjere počiva na kretanju prema Allahu, a dova predstavlja obraćanje Allahu. Budući da je to bit dove, ona je Allahu nešto najdraže i najvrjednije.

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenose se i ove riječi: “Kod Allaha Uzvišenog nema ničeg vrjednijeg od dove!”[4]

Hannan ibn Sudejr prenosi sljedeće riječi svoga oca: “Upitao sam Bakira, mir s njim, koji je ibadet najbolji. Rekao mi je: ‘Allahu nema ništa draže od tog da se od Njega išće i traži ono čega ima kod Njega, i Allahu nema nikog mržeg od onoga koji iz oholosti neće da Mu ibadet čini i koji ništa ne išće od Njega!’”[5]

Vođa pravovjernih Ali ibn Ebi Talib, mir s njim, u dovi je učio: “Hvala Allahu Čije je zadovoljstvo u traženju od Njega, i u iskanju onog što je kod Njega, a Čije je nezadovoljstvo u odustajanju od upornog moljenja od Njega!”[6]

U Kumejlovoj dovi nalazimo sljedeće: “Ta, Ti si Svojim robovima propisao da Ti ibadet čine, naredio si im da Ti se obraćaju dovom i zajamčio im da ćeš im se odazvati. Gospodaru moj, Tebi lice svoje upravljam i Tebi, Gospodaru moj, pružam ruku svoju…”

Napuštanje dove znači napuštanje Allaha

Uzvišeni kaže: “Gospodar vaš rekao je: ‘Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće ibadet da Mi čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!’” (El-Mu'min, 60)

Ohol nastup prema ibadetu koji se spominje u ovom časnom ajetu jeste upravo napuštanje dove. Jer, kontekst ajeta poziva dovi. Uzvišeni kaže: Pozovite me, Ja ću vam se odazvati! A neposredno poslije toga kaže: “Oni koji iz oholosti neće ibadet da Mi čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!”

Prema tome, napuštanje dove u ovom ajetu ima položaj oholosti naspram ibadeta, jer to je ujedno i napuštanje i okretanje od Allaha.

Isti smisao prenosi se i od Imama Sadika, mir s njim, koji je u tumačenju ovog časnog ajeta rekao:

“Ona (dova) je, tako mi Allaha, taj ibadet! Ona je, tako mi Allaha, taj ibadet!”

Hammad ibn Isa prenosi sljedeće Sadikove, mir s njim, riječi: “Uistinu, dova je ta koja je ibadet!” Uzvišeni Allah kaže: “Oni koji iz oholosti neće ibadet da Mi čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!”[7]

Čovjek kod Allaha nema vrijednosti ako Mu se ne obraća dovom, a vrijednost mu je u mjeri dove, i Allah čovjeku posvećuje pažnju u onoj mjeri u kojoj Ga on moli i obraća Mu se:

“Reci: ‘Moj Gospodar ne bi vam nikakvu pažnju poklanjao da nije vaše dove!’” (El-Furkan, 77)

To je stoga što dova, ustvari, predstavlja obraćanje Allahu, kao što i napuštanje dove predstavlja okretanje od Allaha.

A ko se od Allaha okrene, On mu pažnju ne poklanja, niti takav kod Allaha ima ikakvu vrijednost.

Od Ebu Džafera Bakira, mir s njim, prenosi se sljedeće: “Allahu niko nije mrži od onoga koji iz oholosti neće ibadet da Mu čini, i koji ne išće ništa od Njega!”[8]

Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže: “Ili ćete iskati od Allaha ili će se On rasrditi na vas! Allah ima robove koji rade, pa im On daje; drugi od Njega iskreno išću, pa i njima daje, a potom će ih sakupiti u Džennetu. Oni koji su radili reći će: ‘Gospodaru naš, radili smo, pa si nam i dao, a zašto si ovima dao?’ On će odgovoriti: ‘Vi ste oni Moji robovi kojima sam dao nagrade njihove i ništa im nisam zakinuo od njihovih djela, a ovi su Me molili, pa sam im dao i bogatim ih učinio – to je Moja dobrota koju dajem kome Ja hoću!’”[9]

(Nastavak: Allah čezne za dovom Svoga roba)