Blistajuće sunce - upoznavanje sa Allame Tabatabaijem

S perzijskog preveo: Amar Imamović

Sadržaj:

 Kratka biografija

Sveobuhvatnost Allame Tabatabaija u nauci i djelu

Naučni metod Allame Tabatabaija

Metod tumačenja Kur’ana

Razgovori između Allame Tabatabaija i Henry Corbina, profesora sa Sorbone

Metod ahlaka Allame Tabatabaija

Metod irfana Allame Tabatabaija

Opća rasprava o razumu, srcu i zakonu:  sažetak mišljenja Allame Tabatabaija na ovu veoma važnu temu

 

Prijevod dijelova knjige “Blistajuće sunce” predstavlja pokušaj da se po­­bli­že i po­drobnije upoznamo sa jednim od onih ljudi koji su čitavim svo­­jim životom svje­dočili da nema boga, osim Boga, i koji su bili pot­pu­no otje­lovljenje ovog te­melj­nog načela islama. Allame Sejjid Husejn Husej­ni Teherani, bio je blizak uče­nik Allame Tabatabaija, kako u in­telek­tu­al­nim naukama, tako i u irfa­nu. Nakon smrti svoga učitelja, a u njegovu spo­men, započeo je sa pisanjem knjige sje­ćanja, koja je ob­jav­ljena pod na­slovom Blistajuće sunce. Knjiga je na­pi­sa­na na te­me­lju razgovora vo­đe­nih između učenika i učitelja. Podijeljena je te­mat­­ski na sedam di­je­lo­va, a mi ćemo ovom prilikom iz svakog dijela pre­ni­jeti kraći dio i to pre­da­ti na uvid poštovaocima lika i djela ovog ve­li­kog čovjeka.

 tabatabai_1

Kratka biografija

Naš učitelj Allame očevom linijom je potomak Imama Hasana, i to od stra­ne Ibrahim ibn Ismail Dibadža, a sa majčine strane potomak je Imama Hu­sejna. Zbog toga je knjige koje je pisao u Tabrizu potpisivao sa Sejjid Mu­hammed Husejn Hasani Husejni Tabatabai. Pošto je Fatima, majka Ibra­hima Tabatabaija, bila kćerka Imama Husejna svi njegovi potomci sti­žu ženskom linijom do Imama Husejna.

Majka Allame Tabatabaija u njegovoj četvrtoj, a otac u njegovoj de­ve­toj godini života preseljavaju na Onaj svijet. Nakon smrti roditelja, Alla­me Ta­batabai ostaje sam sa mlađim bratom po imenu Sejjid Muhammed Ha­san.

Nakon preminulog oca nad njima preuzima brigu njihov skrbnik, koji se brinuo da im osigura iste uvjete života kao i prije, i zbog toga unaj­m­lju­je jednog slugu i sluškinju koji su se brinuli o njima dok nisu porasli. U Tabrizu ostaju sve dok nisu prošli osnovno obrazovanje. U kaligrafiji su oba brata stekla posebnu umješnost.

Učitelj bi govorio: “Često bi se desilo da od jutra do mraka sa bratom pro­vedem u okolini Nedžefa na padinama njegovih planina i u okrilju nje­govih zelenih brežuljaka, vježbajući kaligrafiju. A tek naveče vraćali bis­mo se u Nedžef.”

Ova dva brata, kao dva iskrena prijatelja, stalno su bila zajedno tokom pro­laska svih stepena nauke i primjenjivanju onoga što su naučili, kako u dob­ru, tako i u tegobama. Bili su jedna duša u dva tijela.

Sejjid Muhammed Hasan Tabatabai bio je sa svih aspekata sličan na­šem učitelju: u pristupu nauci i istraživanju, širokogrudosti, velikom en­tu­zi­jazmu, arifskom i skromnom životu u njegovom pravom značenju, iz­bje­ga­vanju ljudi Ovoga svijeta, uvijek u dubokom razmišljanju, u stalnom sobraćanju sa svojim Gospodarem, u samoći i prisnosti, mjestima usam­lje­nim, snazi promišljanja, privrženosti čistome Šerijatu i Poslanikovoj po­ro­dici, žrtvujući se na njihovom putu, uzdizanju Istine, pomaganju ne­moć­nih i siromaha. U svojoj sredini, u Tabrizu, i šire, u Azerbejdžanu, bili su poz­nati po bogobojaznosti i duhovnoj čistoti. /.../

Punih deset godina ova dvojica braće provela su u Nedžefu, uvijek za­jed­no, učeći fikh, metodologiju fikha (‘usul), filozofiju, irfan i mate­ma­ti­ku.

Zbog manjka novca i neredovnog stizanja prihoda od zemlje koja je bila data pod najam u Tabrizu, morali su se vratiti u Iran. Deset godina pro­vo­de u području Šadabad kod Tabriza, baveći se poljoprivredom, sve dok im se imovinsko stanje nije popravilo. Nakon toga, Allame Tabatabai pre­se­lja­va u Qom, s ciljem da sačuva naučni centar i njegove učenike od na­va­le iskrivljenih vjerovanja. Njegov brat se nastanjuje u Tabrizu, za­po­či­­nju­ći podučavati učenike u tamošnjem islamskom naučnom centru. Aja­tu­llah ha­dži Sejjid Muhammed Hasan Ilahi predaje Šifa, Asfar i druge knji­­ge Mul­la Sadraa. Istovremeno, ako bi se našao neki zaljubljenik puta Bo­­ži­­jeg, prigrlio bi ga i vodio ga do praga željenog cilja.

Bio je veoma jednostavan čovjek, bez ikakvih maski, ponizan, istan­ča­nog i prijatnog morala, znalac Božijih tajni, istinska stanja duša bila su mu otkrivena, veoma dobar odgajatelj.

Naš učitelj ga je često hvalio i iskazivao izvanrednu ljubav prema nje­mu.

Govorio je: “Moj brat je napisao knjigu o uticaju zvuka, kakvoći me­lo­di­ja i njihovom djelovanju na dušu, djelotvornosti uspavanki koje se uče dje­ci i općenito o tajnama muzike i duhovnog odnosa sa dušom, kao i gla­sova i odjeka koji dopiru do ušiju. Knjiga je bila izuzetno dobra. Do da­nas je ostala bez premca u svijetu i sa svakog stanovišta izvanredna i neš­to posve novo. Međutim, nakon što ju je završio obuzeo ga je strah da bi mogla stići u ruke nedostojnim ljudima, tlačiteljima te da bi je vlasti mo­gle iskoristiti za svoje ciljeve. Zato ju je potpuno uništio.”/.../

Bratova smrt ostavila je dubok trag na našeg učitelja i uzrokovala srča­ne tegobe.

Drugi razlog koji je doprinio njegovom srčanom udaru bila je smrt nje­go­ve žene, koja je također ostavila dubok trag u njegovom životu, jer paž­nja i ljubav ove žene bila je u njemu neodvojivo pomiješana kao što su po­miješani šećer i mlijeko. Njegov život, koji je bio utemeljen na lju­ba­vi, oda­nosti i iskrenosti, poremetio se. /.../

 tabatabae_2

Sveobuhvatnost Allame Tabatabaija u nauci i djelu

Allame Tabatabai je bio veliki Božiji znak, ne samo u pogledu filo­zo­fi­­je i poznavanja tefsira Kur’ana, razumijevanja predaja i razotkrivanja nji­ho­ve srži, značenja i namjeravanog, i to ne samo u pogledu univer­zal­nos­ti nje­go­­vog poznavanja ostalih nauka, obaviještenosti o intelektualnim i tradicional­nim naukama, nego i u pogledu spoznaje Božijeg tevhida, srčanih po­ti­ca­­ja, tev­hidskih otkrovenja, posmatranja Božanske Svetosti, položaja smi­­­­re­nos­­ti, otkrovenja stvari u svim svjetovima i kutovima duše.

Svako ko bi sa njim sjeo i suočio se sa njegovom šutnjom i savršenom smi­renošću, pomislio bi da ovaj čovjek u svojim mislima nema ništa. Me­đu­­tim, on bi tako bio uronjen u Božije svjetlosti i posmatranja skrivenog sv­i­­jeta Melekuta da nije imao prilike ni volje da se spušta u niski profani svi­­jet.

Zaista, njegova univerzalnost bila je neobična. Protezala se između po­d­nošenja mora tajni i očuvanja vanjštine u skladu sa mnoštvom Ovoga svi­jeta, ispunjavanja zahtjeva svakog svijeta ponaosob, predavanja, odgo­ja učenika, očuvanja i odbrane vjere i Božijih propisa.

I pored sveobuhvatnosti u nauci, Allame Tabatabai bio je simbioza nau­­ke i djela, i to djela koje je proisteklo iz dubine pročišćene duše. Bio je spoj znanja, savršene misli, duše, srčanih poticaja i besprijekornog dje­lo­va­nja. Bio je otjelovljenje Istine.

Njegovo kaligrafsko umijeće ispoljavalo se na najbolji i najvještiji na­čin pro­fesora kaligrafije, iako je na kraju zbog starosti njegova ruka drh­tala, ali i drhtavi rukopis svjedočio je o profesoru u ovoj disciplini. Jednom pri­­likom je rekao: “Ostalo je nekoliko rukopisa iz doba mladosti, kada ih gle­­dam ostajem začuđen: Zar je ovo moj rukopis?”

Poznavao je nauku o simbolici brojeva, ali nije viđeno da ju je ko­ris­tio. Posjedovao je posebnu vještinu u numerologiji, na različite načine.

Osim uvida u numerologiju, bio je upućen u svemirsku geometriju i na­či­ne matematičkog dokazivanja. Bio je profesor stare astronomije, tako da je sa lahkoćom mogao ispisati kalendar. Kao što je rečeno, održao nam je čitav niz predavanja na ove teme.

Naš učitelj je učio matematiku u islamskom centru u Nedžefu, kod Sejjid Abul-Kasima Hunsarija, poznatog matematičara svoga vremena, koji bi pričao da kada bi se neki profesori matematike na Bagdadskom uni­verzitetu suočili sa problemom koji nisu mogli riješiti,dolazili bi kod nje­ga u Nedžef da ga riješe.

Allame Tabatabai je bio profesor arapske književnosti, semantike i re­to­rike, a također i fikha i usula. Posjedovao je lahak i jasan fikhski metod, bli­zak realnosti. Njegovo učenje fikha i usula u cijelosti je trajalo deset go­dina, i to kod učitelja kao što su marhum ajetullah Naini, marhum aje­tul­lah Kompani i ajetullah Isfahani.

Njegov vodeći profesor u filozofiji bio je poznati mudrac Aga Sejjid Hu­sejn Badkubei. On je sa svojim bratom Sejjid Muhammed Hasan Ta­ba­tabai Ilahijem dugi niz godina učio filozofiju u Nedžefu, kod spo­me­nu­tog profesora, i to knjige kao što su Asfâr, Šifâ, Mašâ’er i druge.

Marhum hakim Badkubei iskazivao je posebnu pažnju prema našem uči­telju i da bi kod njega ojačao snagu izvođenja zaključaka i meto­do­lo­gi­ju dokazivanja, tražio je da ovaj izučava matematiku.

Irfan, ahlak i hadis učio je kod veoma cijenjenog arifa bez premca, mar­huma Hadži Mirza Ali Aga Kazija. U svom duhovnom putovanju, bor­bi sa nefsom i šerijatskim asketizmom bio je pod njegovim nadzorom, odgojnim postupkom i podučavanjem.

Kazi je bio sa njim u rodbinskim vezama. U Nedžefu je pod svojom skr­bi odgajao učenike Božijeg puta, izazvan ljepotom i opijenošću Nje­go­vom i čežnjom za susretom Jedinog Svetog. U ovom području nauke i teh­nike bio je jedinstven i neuporediv. Do te mjere ga je Allame Taba­ta­bai cijenio da je jedino njega oslovljavao sa učitelj. Uvijek kada bi izgo­va­rao riječ učitelj općenito, bez dodatnog određenja imena, mislio je na Ka­zija. Činilo se kao da se njegovi ostali učitelji – i pored sve njihove veli­čine – nisu mogli u znanju porediti sa marhumom Kazijem.

Međutim, na širim okupljanjima, ako bi započeo razgovor o njegovim uči­teljima, ime Kazija nikad ne bi spominjao iz velikog poštovanja kojeg je imao prema njemu. Druge učitelje ne bi spominjao uporedo sa njim, kao što i u kratkoj autobiografiji napisanoj njegovim perom, u pred­go­vo­ru knjige “Islamska razmatranja”, ne spominje Kazija pored ostalih pro­fe­sora. Ali, u prilikama kada je bilo pogodno spomenuti ovog velikog čovjeka ni­malo se ne bi ustručavao, štaviše, spominjao bi ga sa posebnim pošto­va­njem. /.../

Naš učitelj je iskazivao veliku ljubav prema Kaziju. Naspram njega sebe je vidio malim. Na njegovom licu iščitavao je svijet veličine, tajni, tev­hida, melekuta i postaja.

Jednog dana sam mu ponudio miris da se namiriše. Prihvatio ga je i os­tao zamišljen na trenutak da bi potom rekao: “Dvije godine su prošle ka­ko je preselio naš učitelj, marhum Kazi, i ja od tada nisam koristio mi­ri­s.”

Sve do posljednjeg vremena, uvijek kada bih mu ponudio miris, bo­či­cu bi zatvorio i vratio u džep. Nisam vidio da je koristio miris, iako je od pre­seljenja njegovog profesora prošlo trideset i šest godina.

Zanimljivo je da je životni vijek učitelja i učenika bio isti: oba su pre­se­lili u osamdeset i prvoj godini života. Allame Tabatabai se rodio 1321. go­dine po Hidžri, a preselio je sa Ovoga svijeta u nedjelju ujutro, 17. Mu­har­rema 1402. godini po Hidžri.

Jednom prilikom Allame Tabatabai je rekao: “Kada sam se doselio u Ne­džef radi školovanja ponekad sam zbog rodbinskih veza odlazio do mar­huma Kazija. Sve do jednoga dana, kada sam se našao u medresi, a mar­hum Kazi je prolazio tuda. Kada je stigao do mene, stavio je ruku na moje rame i rekao: ‘Sine moj! Ako želiš Ovaj svijet, klanjaj noćni na­maz; ako želiš Onaj svijet, klanjaj noćni namaz!’ Ove riječi su toliko uti­cale na mene da sam od tog trenutka pa sve do mog povratka u Iran, svih pet go­di­na provodio i dan i noć u prisustvu marhuma Kazija. Ni jed­nog trenutka nisam propuštao, a da ne iskoristim njegovu blizinu. Od po­vratka u Iran pa sve do njegovog preseljenja naš kontakt se nije pre­ki­dao i marhum Ka­zi bi – na osnovu relacije učitelja i učenika – uvijek da­vao potrebna uputstva.”

Naš učitelj bi govorio: “Sve što imam, stekao sam od marhuma Ka­zi­ja.”

Kazi je bio jedan od velikih mudžtehida. Bio je dosljedan u praksi da na­­sta­vu drži u svojoj kući. Predavao je fikh. Akšam- namaz bi sa svojim uče­­ni­ci­ma također klanjao u kući, odmah nakon zalaska Sunca. U na­mazu je bio veo­masmirenidugo bi ga obavljao. Poslije akšama učio bi zikr sve do ja­ci­je.

U mjesecu Ramazanu učenici bi dolazili do njega da zajedno obave ak­šam. U noćima prve dvije desetine mjeseca Ramazana održavala bi se si­jela podučavajućeg karaktera, čiji cilj je –između ostalog– bio obli­ko­va­nje duhovne bliskosti i općenito međusobno zbližavanje. Kada bi pro­šlo četiri sahata od noći učenici bi ponovo odlazili do njega i okupljanje bi trajalo dva sata. Ali u posljednjoj desetini mjeseca Ramazana okup­lja­nja nije bilo jer marhum Kazi više nije bio viđen. Kolikogod da su ga tra­ži­li njegovi učenici u Nedžefu, mesdžidu Kufe, mesdžidu Sahle ili Ker­be­li – od njega nije bilo ni traga. Ovakva njegova praksa ponavljala se svake go­dine, sve do preseljenja na Onaj svijet. /.../

Naučni metod Allame Tabatabaija

Naš učitelj je bio veliki mislilac, sa prodornim i dubokim zapažanjima. Ni­kad nije olahko prelazio preko nekog pitanja: dok ne bi razumio srž pi­tanja i istražio sve njegove vidove, ne bi prelazio preko njega.

U mnogim slučajevima kada bi bio upitan o nekom jednostavnom pi­ta­nju iz filozofije, tefsira ili predaja, čiji bi odgovor mogao dati odmah i sa­že­to, on bi najprije kratko šutio, potom bi razmatrao nekoliko mogućnosti od­govora i njihovu prihvatljivost, da bi tek potom dao odgovor.

U filozofskim temama nije izlazio izvan okvira logičke analitike i do­bro je razlučivao područja sofistike, dijalektike i retoričkog silogizma na­spram demostrativne dedukcije. Problem nije napuštao sve dok ne bi razmatrana pi­tanja sveo na primarne premise i aksiome. Nikad nije miješao pitanja fi­lo­zofije sa pitanjima irfana i unutrašnjeg osvjedočenja. Prilikom pre­da­va­nja filozofije ne bi u raspravu uvodio ni jedne riječi o irfanu. Sa ovog as­pe­kta ra­zlikovao se od Mulla Sadraa i Hakima Sabzivarija.

Volio je da se u svakoj nauci raspravlja o pitanjima iste nauke, da se raz­­govor vodi u okviru tema i pravila jedne nauke i da se ne miješaju jed­na sa drugom. Mnogo su ga opterećivale osobe koje bi miješale pitanja fi­lo­zofije, tefsira i hadisa. Takvi ljudi, budući da nisu mogli dokazati svoju na­mjeru dedukcijom, oslanjali bi se na predaje i tefsir, želeći time na­do­kna­diti nedostatke koji su se javili pri izvođenju dedukcije. /.../

Allame Tabatabai je smatrao filozofiju Mulla Sadraa najbližom zbilji. Is­ka­zivao mu je posebnu zahvalnost zbog uvođenja novih pitanja u filo­zo­fiju, tako što je od 200 pitanja koja su se razmatrala u filozofiji taj broj na­rastao na 700. Također, pohvalno je govorio o ovom filozofu zato što se nije ograničio samo na peripatetički metod i zato što je misaonu filo­zo­fi­ju sjedinio sa unutrašnjom iluminacijom i srčanim osvjedočenjem.

Mulla Sadra je dokazao u svojim knjigama, kao što su Asfâr, M’abda i Me’âd, Aršjie i u brojnim drugim poslanicama, da između Šerijata, koji svje­doči zbilju, metoda dedukcije i unutrašnjeg osvjedočenja ne postoji ra­zilaženje. Ova tri metoda izviru iz jednog izvora i svaki od njih podr­ža­va i ojačava onaj drugi.

U tome je najveća usluga koju je Mulla Sadra učinio za svijet filio­zo­fi­je i Šerijata, a za potencijalne tragaoce za savršenstvom i primanjem bo­žan­skih izlijevanja milosti ostavio je sva vrata otvorenim.

Iako se korijen ovakvog mišljenja nalazi u djelima Farabija, Ibn Sinaa, Šejh Išraka, Hadže Nasirudin Tusija i Šemsudin ibn Turke, ipak osoba koja je uspjela uraditi ovaj važni posao, i usto ga na uzvišen i fascinantan na­čin privesti do kraja, bio veliki filozof oživljenog srca Mulla Sadra. Alla­me je smatrao da je on izvukao filozofiju iz zaborava i dao joj život, udah­nuvši joj novu dušu.

Pored svega iznesenog, naš učitelj je posebno isticao položaj Mulla Sa­draa u suzdržljivosti i odricanju od svijeta, njegovoj vezi sa Bogom, pro­čišćenju duše i njegovom prakticiranju šerijatskog asketizma, koji je – iz­maknut od svijeta – živeći u Kahaku, selu pored Koma, bio zaokupljen svo­jom dušom i njeno pročišćenje smatrao najvažnijem pitanjem. /.../

Suprotno mnogima – koji su smatrali da učenik-početnik najprije treba ste­ći potpun uvid u predaje Imama Ehli-Bejta, a tek potom započeti učiti filo­zofiju – govorio bi: “Značenje ovog mišljenja obuhvaćeno je tvrd­njom: ‘Dovoljna nam je Knjiga.’ Naše predaje pune su intelektualno preciznih, slo­ženih i dubokih pitanja, koja se oslanjaju na filozofsku dedukciju. Bez uče­nja logike, filozofije i poznavanja metoda dedukcije i analogije, što ra­zvija um i čini ga spremnim, čovjek ne može ući u ovo ogromno more predaja i pomoću njih steći sigurno uvjerenje i sređenu misao, a da pritom ne slijedi druge...

Predaje koje su prenesene od Imama nisu lahko shvatljive, zato što su oni imali različite učenike i samim tim različito bi i govorili. Neke od pre­­daja su lahke za razumjeti, ali većina onih koje obrađuju pitanje tev­hi­da i načela vjerovanja veoma su složene i na prvi pogled nerješive. Imami su ih kazivali onim svojim sljedbenicima koji su imali uvid u znanje lo­gi­ke i dedukciju, a i oni sami, povedeni primjerom svojih učitelja, kada bi po­lemisali iznosili bi svoje dokaze na osnovama dedukcije. Sada se po­stav­lja pitanje: Kako je moguće da se stekne uvjerenje bez oslanjanja na ra­zum i pitanja logike?

Kao primjer za rečeno, predočit ćemo kratku raspravu o tevhidu biti Bo­žije. Jedno od najvažnijih pitanja u islamu, kojeg – za razliku od os­ta­­lih pravaca i vjera – čini posebnim, pitanje je tevhida. Istovremeno dok je ovo pitanje čista realnost i zbilja, ono je toliko nejasno i zavijeno ve­lom ta­janstvenosti, da ga druge vjere nisu mogle sa lahkoćom razumjeti, i šta god da su rekli, napisali i istraživali, njihovi mislioci, osim načelnog pri­­hv­a­tanja tevhida, nisu mogli pojmiti više od brojčanog tevhida biti Bo­­ži­je.

Pitanje tevhida najvažnije je pitanje Kur’ana, štaviše, predstavlja sami te­melj kur’anske spoznaje. Ono je očitovanje njegove vjerodostojnosti, tu­mač svih učenja, morala i kur’anskih propisa. Oslanjajući se na ovo na­čelo, Kur’an je smjelo izazvao sve vjere na raspravu o jedinstvu biti Bo­ži­je. Islam se po osnovi ovog pitanja uhvatio u koštac ne samo sa dualistima, mno­gobošcima, materijalistima i naturalistima, već i sa iskrivljenim ne­bes­kim vjerama koje tevhid tumače na pogrešan način.

Jedinstvo biti Božijeg nije brojčano jedinstvo,[1] već je čisto apsolutno je­dinstvo,[2] a to znači da sa predodžbom takvog jedinstva nije moguće pret­postaviti niti zamisliti biće slično Njemu. Apsolutno biće nije ogra­ni­če­no početkom i krajem postojanja po biti, atributima, intenzitetu, mnoš­tvu, obuhvatnosti. Ako bi se zamislilo drugo biće na bilo kojoj razini, ono je obuhvaćeno apsolutnim bićem. Prema tome, pored ovakvog jedinstva, ne­ma nikakvog smisla pretpostavljati različitost i neovisnost. Kad god da si Njemu pretpostavio drugoga, ono se vraća prvome. Zbog toga je re­če­no: On je Jedan, ali ne brojem, Postojeći, ali ne uz pomoć stupova.

Ovu zbilju predočenu na jasan način susrećemo kroz cijeli Kur’an. Uče­nje Kur’ana poriče Svetoj Biti sve vidove jedinstva, kao što su broj­ča­no, spe­cifično, po rodu, vrsti, određenosti, posebnosti. Poriče govor hi­po­sta­ze[3] koji tvrdi da su otac, sin i sveti duh – bit, znanje i život; isto­vre­meno dok su troje jedno su (npr. osoba koja je živa i znalac, isto­vre­me­no dok je jedna osoba predstavlja tri osobe: bit, znanje i život). Kur’an ovu vrstu jedinstva smatra nedostojnom za Istinsku Bit.

Časni Kur’an prihvata ono jedinstvo pri kojem je zamišljanje svakog ob­lika mnoštva, kako u biti tako i u atributima, neispravno, i šta god da se pret­postavi od mnoštva, bit će ona ista, Jedna Bit. Zato što Gospodar nije ogra­ničen i zato što je Njegova bit istovjetna sa Njegovim atributima, sva­ki atribut koji se uzme u obzir identičan je drugom atributu, koji je za Nje­ga beskonačan i neograničen. Uzvišen je Bog od onog što mu pri­pi­su­ju, uzvišen je od onog kako ga opisuju!

Iz istog razloga, gdje god da je u Kur’anu spomenuto Božije ime Sve­mo­gući,[4] najprije se Bogu pripisuje jedinstvo, a tek potom svemo­guć­nost. Ovim načinom izlaganja Kur’an ne ostavlja priliku nikome ni da zamisli biće Njemu slično na razini uma, što ukazuje da nije moguće da se izvan mi­sli u vanjskome svijetu opredmeti takvo šta.

Obratite pažnju na slijedeći ajet: “Ili su bolji raznorazni gospodari ili Allah Jedini Svemogući? Oni kojima se, mimo Njemu, klanjate samo su ime­na koja ste im nadjenuli vi i preci vaši.”[5]

Pripisivanje Bogu jedinstva i Svemoćnosti, Koje nadvlađuje svakog pret­postavljenog sudruga, ne ostavlja ništa, mimo pukog ispraznog imena, osim Svetom Bitku.

“Zar oni koje su pretpostavili Allahu ravnim stvaraju kao što On stvara, pa im se stvaranje čini slično? Reci: Allah je stvoritelj svega i On je Je­di­ni Svemoćni.”[6]

“Ko će imati vlast toga Dana? Allah Jedini Svemoćni!”[7]

Apsolutna vlast Božija ne ostavlja mjesta drugome vladaru, osim da sam vlasnik i ono što posjeduje bude u neposrednoj Božijoj vlasti. Imam Ali je uklonio zastore sa ovog jedinstva Svete Biti. U mnogim svojim go­vo­rima opširno je izlagao o apsolutnom jedinstvu, što svjedoči i slijedeći go­vori iz Staze rječitosti:

“U vjeri je na prvom mjestu priznanje Njega. Savršenstvo priznavanja Nje­ga jeste svjedočiti Ga. Savršenstvo svjedočenja o Njemu jest vjerovati u Jednoću Njegovu. Savršenstvo vjerovanja u Jednoću Njegovu jest sma­tra­ti Ga čistim. A savršenstvo čistote Njegove jeste odricati Mu svojstva, bu­dući da je svako svojstvo dokaz da je ono različito od onog čemu je pri­pisan, a sve ono čemu mu je nešto pripisano različito je od svojstva. Tako, svako ko Bogu pripisuje svojstva priznaje Njemu slična, a ko pri­zna­je Njemu slična smatra Ga dvojnošću, a ko Ga smatra dvojnošću pri­zna­je dijelove za Njega, a ko priznaje dijelove za Njega krivo Ga shvaća, a ko Ga krivo shvaća označava Ga, a ko Ga označava ograničava Ga, a ko Ga ograničava određuje Ga brojem.”[8]

“Neka je hvala Bogu za Kojeg jedan uvjet ne prethodi drugom, tako da On može biti prvi prije nego što je bio posljednji i vidljiv prije nego što je bio skriven. Sve što se označava jednim osim Njega – neznatno je. Svaki ugledni osim Njega – rob je...”[9]

“Neka je hvala Bogu Koji stvaranjem Svojim upućuje na jestost Svo­ju, na vječnost Svoju bez početka novinom stvaranja Svoga i na to da Mu niš­ta nije slično preko sličnosti stvorova Njegovih. Osjetila Ga ne mo­gu do­seći i zavjese zastrijeti s obzirom na razlike između Stvoritelja i stvo­­renog, Ograničitelja i ograničenog i Hranitelja i hranjenog. On je je­dan ali ne u smislu prvog brojanjem, Stvoritelj je, ali ne kroz kretanje i trud...”[10]

“Neka je hvala Bogu, Stvoritelju ljudi, Rasprostiratelju zemlje, Onome Ko­ji je učinio da rijeke teku i Onome Koji je dao da bilje raste po uzvi­si­na­ma. Prvina Njegova nema početka nikakvog, niti vječnost Njegova ima kra­ja ikakvog. On je prvi oduvijek. On je trajan bez roka. Čela se kla­nja­nju pred Njim i usne iskazuju jednoću Njegovu...”[11]

“Onaj koji Mu dodjeljuje stanja ne vjeruje u jednost Njegovu, niti onaj ko­ji ga uspoređuje shvaća zbilju Njegovu. Onaj koji Ga prikazuje ne upo­znaje Ga. Onaj koji pokazuje na Nj i zamišlja Ga ne domišlja Nje­ga...”[12]

Također, i odgovor Imama Alija na pitanje Zi’leba može se uvrsti u ova­ko kratki izbor: “Je si li vidio Gospodara svog, O Zapovjedniče vjer­nih? On, mir Božiji neka je s njime, odgovori: Zar da robujem onome što ne vidim!?” Ova predaja u dužem obliku zapisanoj u knjizi hadisa et-Tev­hîd od Šejha Saduka sadržava ushićujući govor o apsolutnom tev­hi­du. 

Metod tumačenja Kur’ana

Metod tumačenja Kur’ana koji je Allame primjenjivao preuzeo je od svog učitelja irfana i ezoteričkih Božanskih nauka ajetullaha Hadži Mirza Ali Kazija. Osobenost ovog metoda bila je u tome što se značenje ajeta iz­vo­di iz samog Kur’ana. Sam Kazi je ovim metodom napisao tefsir od po­čet­ka Kur’ana do sure El-An’âm. On je svoje učenike podučavao ovom me­todu. Al­lame bi često govorio: “Mi smo ovaj metod preuzeli od mar­hu­ma Ka­zi­ja.”

Dok je još živio Tabrizu Allame je napisao tefsir od početka Kur’ana do sure El-A’râf. To je bio sažeti tefsir kojeg je pored drugih svojih za­pisa predavao učenicima. Nakon toga započinje pisanje opširnog tefsira, koji je obuhvatao sva potrebna pitanja onog vremena i u kojem je bila po­sve­će­na pažnja različitim aspektima historije, filozofije, pitanja društva i predaja.

Gospodar ga je u ovome pomogao da napiše tefsir pod naslovom El-
-Mi­zân fi tefsiri’l Kur’an u dvadeset svezaka. Pisanje je započeto otpri­li­ke 1374. godine po Hiždri, a završeno je 1392. Godine, u noći Kadra, 23. dana mjeseca Ramazana. Tokom pisanja ujedno je predavao učenicima u Qomu.

Prva osobenost ovog tefsira, a ujedno i najznačajnija, jeste tumačenje jed­­nih ajeta drugim. To znači da se Kur’an tumači samim Kur’anom, na šta nas i poziva predaja, koja kaže: “Jedan dio Kur’ana tumači njegov dru­gi dio.”[13] (القرآن يفسر بعضه بعضا) Svi kura’nski ajeti objavljeni su iz jednog iz­vora. Kur’an je jedinstven govor u kojem prethođenje jednih ajeta dru­gima ne utiče na opće značenje koje se luči iz ajeta. Prema tome, čitav Kur’an je jedan govor, obraćanje koje je izrečeno od strane Jednog go­vor­nika, a svaka rečenica može biti naznaka i tumač svake druge re­če­ni­ce. Ako se na prvi pogled čini da u značenju nekih ajeta postoji nejasnoća, upoređivanjem i razmatranjem drugih ajeta na istu temu ili sličnih njemu ona se otklanja.

Ovaj tefsir je utemeljen je, dakle, na postupku da se jedni ajeti tumače dru­gim i da se značenje Kur’ana dobije iz samog Kur’ana. Na temelju pre­dočenog, nije ispravan onaj metod kod kojeg se pojmovi i značenja koji su oblikovani izvan obzorja kur’anskog svjetonazora upoređuju sa kon­tekstom Kur’ana pa se prihvata ono što je u skladu sa njim, a ostalo od­bacuje. Prema tome, nije ispravno da zamisli koje uobličimo u razmi­š­lja­njima uzmemo kao osnovu, a potom da činimo napor da to uskladimo sa kur’anskim ajetima. Drugim riječima, to bi značilo da se tim mislima daje boja Kur’ana i da mu se prilagode u mogućoj mjeri, kao što su i na­pi­sani mnogi tefsiri, a ustvari nisu tefsir nego usklađivanje umnih pret­po­stavki i izvanjskih zapažanja, ili su tumačenja raznih naučnih disciplina ko­je se žele nametnuti Kur’anu, kao što su filozofija, empirizam, druš­tve­ne i historijske nauke i predaje.

Jasno je da metodom prilagođavanja ajeti u potpunosti gube istinsko značenje, pravi sadržaj i mogućnost vjerodostojnog tumačenja. Jer svaki uče­njak, od gramatičara do filozofa, empiriste i prirodnjaka, čak doktora i astro­noma, žele svoju nauku nametnuti Kur’anu i na taj način ga is­ko­ris­ti­ti kao potvrdu i dokaz za svoje učenje.

Koliko je samo napisano tematskih tefsira ili tefsira skupine ajeta na ove teme. Ova vrsta pristupa ustvari je na tragu obezvrjeđenja Kur’ana, čini ga bezvrijednim i nevjerodostojnim.

Značenja Kur’ana treba preuzeti iz samog Kur’ana. Ovaj metod je pot­puno primijenjen u tefsiru El-Mizan.

Također, osobenost ovog tefsira jeste uzimanje u obzir općenitih zna­če­nja riječi, odnosno usredsređenost na ono za što su one skovane, a ne us­m­jerenost na njihova značenja određena pojedinačnim slučajevima, kada poprimaju značenje ograničenog karaktera, kao što su partikularna zn­a­­čenja u prirodi i materiji onih sadržaja koji su bliski umu. Ovaj tefsir ka­rak­teriše i pravljenje razlike između tačno određenog slučaja na što se od­no­si ajet i njegovog samog značenja, odnosno, razdvajanje aspekta aje­ta koji se odnosi na konkretan slučaj i onoga na šta sam ajet općenito upu­ćuje.

Sljedeća karakteristika ovog tefsira je brojnost rasprava na različite teme pored samog kur’anskog govora. Svaka tema zasebno se razmatra, ne zalazeći jedna u drugu, kao što su hadiske, sociološke, historijske, filo­zof­ske i druge naučne rasprave.

Na istoj osnovi iscrpno je raspravljano o pitanjima današnjice, sta­no­viš­tima, doktrinama i sve to upoređeno sa islamskim zakonom. Greške i is­prav­nosti, prigovori i odgovori, poricanje i dokazivanje svakog učenja je os­vi­jetljeno i pojašnjeno. Na prigovore upućenih islamskom zakonu od stra­ne ideologija Istoka, Zapada i nevjernika, koje su prodrle u islamsko okru­ženje, odgovoreno je na najbolji način, a moguće slabosti i nejasna mjes­ta su osvijetljena.

Uopće rečeno, Kur’an je prihvatio kao orijentir, temeljnu i vjerodo­stoj­nu istinu, i u skladu sa ajetima: “Kur’an je doista govor koji rastavlja is­ti­nu od neistine, lakrdija nikakva on nije.”[14] “Laž mu ne prilazi niti sprijeda niti sa zada on je objava od mudroga i hvale dostojnog.”[15] i sličnih njima, izvagao mišljenja drugih pravaca i škola sa Kur’anom, i osvijetlio njihove greške. /.../

Pitanjima etike pristupao je opširno, ali na irfanska pitanja aludirao je samo kratko, jednom rečenicom, otkrivajući more znanja, pozivajući čo­vje­ka susretu sa Bogom i njegovoj istinskoj domovini.

U ovom tefsiru su pomirena egzoterijska i ezoterijska značenja, a iz­me­đu razuma i predaja napravljen je sklad na najbolji način. /.../

Od drugih djela Allame Tabatabaija izdvajamo knjigu Tevhid, koju čine tri poslanice i to: Poslanica o tevhidu, Poslanica o lijepim Božijim ime­nima, Poslanica o djelima Božijim. Ova knjiga, sa poslanicom Vesâ’t i sa knjigom Čovjek, koja sadrži tri poslanice i to: Čovjek prije Ovoga svi­je­ta, Čovjek na Ovome svijetu i Čovjek poslije Ovoga svijeta sabrane su u jed­nu knjigu i objavljene pod naslovom Sedam poslanica.

Također, napisao je poslanicu pod naslovom Velajet, u kojoj dokazuje po­sljednje čovjekovo putovanje ka Uzvišenom Bogu, fena, tj. iščeznuće u biti Njegovoj i dosezanje položaja čistog robovanja. /.../

Razgovori između Allame Tabatabaija i Henry Corbina, profesora sa Sorbone

Poznanstvo i susreti Allame sa Henry Corbinom započeli su 1378. go­di­ne po Hidžri i trajali su više od dvadeset godina.

Na džumu 18. Šabana 1399. godine ovaj rob je posjetio Allame Ta­ba­ta­baija u Mešhedu. Toga dana razgovor se, između ostalog, vodio i o Hen­ry Corbinu. Njegov tadašnji govor sam zabilježio i sada ga prenosim pošto­va­nim čitaocima:

“Allame je rekao: ‘Henry Corbin je univerzitetski profesor na pariškoj Sor­boni, na katedri za šiizam. Skoro je mjesec dana kako je umro. U mno­go prilika smo razgovarali o šiijskom mezhebu.’

Učitelj je rekao: ‘Jednoga dana sam rekao Corbinu kako se u islamu na svim mjestima, bez izuzetka, može obavljati ibadet. Ako neko želi či­ta­ti Kur’an, obaviti namaz, učiti dovu ili činiti sedždu, može to prak­ti­ci­ra­ti gdje god da se nalazi. Poslanik je rekao: Data mi je zemlja mjestom za sedž­du i čistom – dok u kršćanstvu nije tako. Bogosluženje se mora oba­vi­ti samo u crkvi, i to u tačno određeno vrijeme, dok je mimo crkve bo­go­slu­­ženje neispravno.

Prema tome, ako se nekom kršćaninu u nekim trenucima javi stanje paž­nje i privučenosti, npr. sredinom noći u svojoj kući poželi da se obrati Bogu, šta da radi? On treba da sačeka do nedjelje da se vrata crkve otvore i potom ode tamo obaviti molitvu! Ovo ustvari predstavlja prekid odnosa iz­među Boga i roba.’

Corbin u odgovoru reče: ‘U pravu si, ova primjedba je tačna u vezi sa krš­ćan­stvom. Hvala Bogu kada je u islamu sačuvan odnos između Stva­rao­ca i stvorenog na svim mjestima i u svim vremenima.’

Profesor reče: ‘Čovjek u islamu kada osjeti potrebu, u skladu sa svo­jim sta­njem i potrebama, priziva Boga, jer On posjeduje najljepša imena, kao štosuOnajKoji oprašta, Milostivi, Hranitelj, Koji strogo kažnjava itd. Dak­le, čovjek zaziva Boga posredstvom Božijeg atributa koji nalazi pri­mjerenim svojim potrebama. Naprimjer, ako želi da mu Bog oprosti gri­jehe, treba se okrenuti imenima Gafûr, Gaffâr, Gâfirul-zenb. Međutim, u kršćanstvu Bog nema lijepih imena, osim Bog i Otac. Prema tome, ako vi osjetite potrebu i poželite se obratite Njemu, prizivajući ga imenima ili atri­butima, ili za is­pu­njenje neke potrebe želite Ga osloviti posebnim ime­nom, šta ćete učiniti?’

Uodgovorureče:‘Jausvojimobraćanjima koristim Sahifu Meh­da­vi­je.’[16]

Allame je rekao: ‘Corbin bi često čitao Sahifu Sedžadije i plakao.’ /.../

Prilikom godišnjice preseljenja Allame, u novinama Mladi današnjice pre­nesen je intervju sa njegovim sinom. Tokom razgovora riječ je došla i do Henry Corbina, čiji ćemo jedan dio prenijeti ovdje:

“Jednoga dana, bez da ga je iko od nas išta upitao, otac se okrenu pre­ma nama i u stanju posebne radosti reče: ‘Profesor Corbin je prihvatio is­lam, ali ne može da to javno prizna.’ Nekoliko dana je prošlo, a profesor Cor­bin je u inostranstvu organizovao konferenciju, na kojoj je održao tempe­ra­men­tan govor sa puno žara o Imamu Mehdiju. Između ostalog, tada je re­kao: ‘Ja sam zbog istraživanja o islamu i otkrivanja ovih istina bio blizu da iz­gu­bim položaj istraživača. Hoću reći da me Crkva želi skinuti sa ovog po­lo­žaja.’ Kada je otac ovo čuo veoma se obradovao i kazao je: ‘Zar nisam re­­kao da je profesor Corbin prihvatio islam, ali to ne može javno pri­zna­ti.’”

Metod ahlaka Allame Tabatabaija

Otkako nam je Gospodar darovao njegovo prisustvo, podario nam je svu milost. On nam je bio sve. U isto vrijeme dok je bio visok, bio je i ni­zak, dok se uspinjao, spuštao se.

Prema nama, nepristojnim i nestrpljivim učenicima, bio je obazriv i nje­žan, kao otac visokog rasta, koji pognut uzima ruku djeteta, idući ko­rak po korak sa njim: takav je on bio, išao bi uporedo sa svakim po­nao­sob, u skladu sa njegovim ukusom, razlikom temperamenta i brzine. Na isti način nas je i odgajao.

I pored toga što su mu se u prosvijetljenom srcu dizali uzburkani va­lo­vi Božanskih tajni, njegovo lice je bilo vedro i raspoloženo, bez govora ili sa mirnim glasom. Uvijek je bio u stanju razmišljanja, samo ponekad bi mu se pojavio lebdeći osmijeh na usnama. /.../

O dragi učitelju! Poslije Tebe treba izgovoriti rečenicu koju je iz­go­vo­rio Imam Sedžad, neka je mir Božiji sa njime, pored mezara svoga oca: “Svi­jet je poslije tebe tama, a Ahiret je osvijetljen tvojim licem.”

Ovaj čovjek, jedan cijeli svijet veličine, sje­dio bi kao običan đak-po­čet­nik na zemlji, u krugu medrese. Sa približavanjem zalaska Sunca odlazio bi u medresu Fejzije i kao ostali učenici klanjao bi akšam za Ajatullahom Ha­dži Sejjid Muhammed Taki Hunsarijem.

Toliko je bio ponizan i u očuvanju adaba ulagao je toliko truda, da sam mu ne mali broj puta rekao: “Na kraju, Vaš adab i obazrivost, učini nas bez adaba! Tako Vam Boga, mislite malo i na naše stanje!”

Četrdeset godina nije viđeno da se je u društvu naslonio na naslonjač ili jastuk. Štaviše, uvijek je sjedio učtivo u prisustvu tek pristiglih, i to malo odmaknut od zida. Ja sam bio njegov učenik i često bih išao do nje­ga kući. Iz učtivosti želio sam sjesti malo naprijed, ali to nikad nije bilo mo­guće učiniti. On bi ustao i rekao: “Dakle, ja bih trebao da sjednem na krov kuće ili izvan sobe!”

Kada sam prije nekoliko godina bio u Mešhedu otišao sam mu u po­sje­tu. Nađoh ga kao sjedi na dušeku. (Zbog slabosti srca liječnik mu je bio na­re­dio da ne sjedi na tvrdom.) Ustao je sa dušeka i ponudio mi da sjednem. Ni­sam prihvatio ponudu. Stajali smo neko vrijeme tako, dok na kraju nije re­kao: “Sjedi da ti nešto kažem.” Poslušah ga i sjedoh, a on sjede na pod. Po­tom reče: “Htio sam reći da ti je ovdje mekše.”

Od vremena kada sam došao u Qom da učim, često sam odlazio u nje­go­vu kuću, ali nikad nije dopustio da klanjamo za njim namaz u džematu. Os­talo nam je neprežaljeno što nikad nismo uspjeli da se okoristimo nje­go­vim namazom u džematu. Od onog vremena njegov pristup se nije pro­mi­jenio. Sve do mjeseca ševala ove godine[17] kada je došao u Mešhed i po­sjetio me u mojoj kući. Prepustio sam mu moju biblioteku na koriš­te­nje. Kada je nastupilo vrijeme namaza akšama prostrli smo mu sedžadu ja i pra­tilac koji se brinuo za njegovo zdravlje. Napustio sam sobu da bi on ot­po­čeo svoj namaz, a potom ušao i za njim zanijetio namaz džemat, jer sam znao ako ostanem u sobi neće prihvatiti da klanjam za njim.

Blizu četvrt sahata je bilo prošlo od akšama kada me je zovnuo njegov pra­tilac. Pošto sam došao, reče mi da on još uvijek sjedi i čeka mene da kla­nja namaz.

Rekoh: “Ja ću da klanjam za tobom!” On reče: “Ne ja ću da klanjam za tobom!”

Rekoh: “Ja Vas molim da Vi svoj namaz otpočnete!” On reče: “I ja ta­ko­đer imam takvu molbu!”

Rekoh: “Četrdeset godina je kako imam od Vas molbu da jedan namaz ot­klanjam za Vama i dosada se nije ostvarila. Moliću Vas da ovaj put pri­hvatite!” Sa lagahnim osmijehom reče: “Još jedna godina na onih če­tr­de­set.”

Zaista nisam imao snage da predvodim džemat, a da on klanja za mnom. Obuhvatio me je veliki stid. Na kraju vidjeh da on čvrsto sjedi na svom mjestu i da ne pomišlja da popusti. S druge strane, nije bilo ispravno po­sli­je toga što me je zovnuo sebi da idem u drugu sobu da sam klanjam.

Rekoh: “Ja sam Vam na usluzi i ako nešto naredite ja ću se pokoriti!”

On reče: “Ja nemam šta da naredim: moja molba je upravo ovo!”

Ustao sam i klanjali smo tako što sam ja predvodio džemat. Nakon če­tr­deset godina, ni te večeri nisam uspio klanjati za njim i opet sam pao u istu zamku.

Sam Bog zna, onaj njegov izraz lica i stanje stida, koje se na njegovom licu očitavalo uporedo sa molbom, postidjeli bi i nježni povjetarac, dok bi žestina i snaga ljepote istopila kamen. /.../

Metod irfana Allame Tabatabaija

Metod irfana Allame je bio metod njegovog učitelja, arifa bez premca, Aje­tullhak Hadži Mirza Ali Kazija, a on je slijedio metod odgajanja svo­ga učitelja Sejjid Ahmed Kerbelaija, a ovaj također svoga učitelja Aje­tul­l­hak Ahund Mulla Husejnkoli Hamedanija, neka ih Allah sviju obaspe po­seb­nom milošću Svojom! Njihov metod je bio spoznaja nefsa, što nije odvojivo od spoznaje Gospodara.

Ova spoznaja je ostvariva nakon prolaska Svijeta berzaha i formi, po­tom Svijeta nefsa, a otkrovenje krune spoznaje ukazat će se kada u po­sve­će­niku puta ne ostane ni traga od njegova jastva.

Od najvažnijih uslova za dostizanja ovog položaja jeste opservacija, koja znači samopromatranje, a koju treba očuvati u punom značenju te ri­je­či, u skladu sa uvjetima i zahtjevima svake postaje. U suprotnom, oba­vlja­nje iba­deta bez opservacije je kao korištenje lijekova bez ustezanja od štet­ne hra­ne. Općenitost opservacije koja se razlikuje u skladu sa etapama i nje­nim pojedinačnim segmentima sadržana je u pet stvari, a to su šutnja, glad, bdjenje noću, usamljenost i neprekidni zikr.[18] /.../

...Upravo tako, razlika metoda Allame Tabatabaija u odnosu na druge bila je u okolnosti da je njegov ahlak izvirao iz unutrašnjosti pro­svi­jet­lje­ne duše, prihvatanjem istinskog duhovnog putovanja, a njegovo pomno ču­va­nje odvijalo se u skrivenim dijelovima srca i uma, razlučivanjem svi­je­ta zbi­lje od svijeta uobrazilje i konvencionalnih vrijednosti, poveziva­njem sa zbi­ljama Božanskih svjetova. Ustvari, njegov ahlak je bio odraz spu­štanja nje­­govog duhovnog položaja u svijet oblika prirode i tijela, a svo­je sva­ko­dnev­ne poslove i susretanje sa ljudima usklađivao je sa ovim te­melj­nim na­če­lom.

Metod ahlaka drugih utemeljen je na uljepšavanju spoljašnosti i pri­dr­ža­vanja šerijatskih i tjelesnih propisa, s ciljem da im se na ovaj način otvo­re vra­tašca skrivenog i da tako dođu do puta približavanja Svetom Je­din­stvu.

Allame je imao istančanu dušu i ukus te posebnu suptilnost. Od arap­skog pjesništva veliko zanimanje pokazivao je za stihove Ibn Farida, a posebno za njegovo remek-djelo Nazmul-sulûk,poznato kao Taijeje kubra.

Od perzijskih pjesnika pohvalno je spominjao Hafiza Širazija. U ne­kim prilikama prijateljima bi polagahno kazivao perzijske i arapske ir­fan­ske stihove. /.../

Allame je posjedovao pjesničku tankoćutnost. Pisao bi irfanske gazele pro­tkane ljubavlju, aškom i ekstatičnim zanosima. Za primjer, ovom pri­li­kom navest ćemo jedan njegov gazel:

Ljubav dobrih učini srce i dušu bez straha od svega

Ne odnese šahovski top ono što odnese lice lijepo

Ti zamišljaš da je Madžnun sam postao lud

Od ribe do zvijezde sjajne sve je ukrala Lejla

Ja nisam sam našao put do izvora Sunca   

Čestica sam bio dok me je tvoja ljubav privukla gore

Ja suharak bezvrijedni koji u poplavu pade

Kako on oteče, u dubine mora me odnese

Odakle je bio pehar vina i čija je to ruka bila?

U ovom društvu služila i žar ludosti iz srca ukrala

Krajičak obrva tvojih je bio i džennetski dlan tvoj     

Otkrivanjem jednim svakog znaka me oslobodi

Ti si me poučio i ti me sagori

Licem plamtećim, oduzevši nam mir

Prijatelji, svi su bili na tvom putu, ali

Krajičak tvojih obrva vidje me i ukrade

Srca slomljenoga, svi u strepnji od tuge za tobom

Ostavio si sviju, a mene samog poveo.

Opća rasprava o razumu, srcu i zakonu: sažetak mišljenja Allame Tabatabaija na ovu veoma važnu temu

Svaki čovjek nalazi u sebi dva područja poimanja i razumijevanja. Jedno se naziva razum i intelekt, a drugo srce i intuicija.

Snagom razuma čovjek shvata svoje dobrobiti i štete, razlučuje između po­hvaljenog i pokuđenog, istine i laži. Srcem i intuicijom, koje se još na­zi­va priroda, narav, nagon, instikt, krajnji osjećaj i skriveno poimanje, do­ku­čuje pitanja kao što su njegova veza sa svijetom postojanja, razlog do­las­ka na Ovaj svijet, uzajamno privlačenje između njega i prvotnog isho­diš­ta, tj. Uzvišenog Boga.

Naravno, ova dva važna činioca spoznaje postoje u čovjeku uporedo i sva­ki ispunjava zadaću na svom obzorju spoznaje i osobenosti ra­zu­mi­­­je­­va­nja. Međutim, nijedan nije neovisan od drugog i lišavanjem bilo ko­­­jeg čo­vje­ku se zatvaraju vrata jednog cijelog svijeta percepcija. O ne­­op­hod­­nos­ti snage razuma i ovisnosti čovjeka o njemu kazuju mnogi aje­­ti i pre­­da­je. Mi ćemo se ovdje zadovoljiti sa nekoliko primjera. A što se tiče aje­ta: “Teško vama i onima kojima se umjesto Allahu klanjate! Za­što ne raz­mi­sl­i­te?”[19] – on objašnjava pojavu kod mnogobožaca da su slje­deći srce i in­­tui­ciju u svom činu obožavanja prihvatili nekog drugog mimo Boga, sma­­tra­jući istovremeno da su upravo na taj način povezali sa Go­spo­­da­rem. Zbog neprihvatanja razuma nisu mogli izbjeći pad u za­­stra­njenje kod pre­po­znavanja i određivanja Boga, smatrajući ga og­ra­ni­če­nim, uv­je­­to­va­nim, vi­deći ga u različitim gospodarima, čije su ma­ni­fes­ta­cije ki­po­vi.

“Oni su gluhi, nijemi i slijepi, i oni ne razmišljaju.”[20] Drugim riječima: Zato što ne koriste razum, oni kao da nemaju vid, sluh i govor.

“A možeš li ti /Poslaniče/ učiniti da te gluhi čuju, ako oni ne budu raz­mi­šljali?”[21]

“Pa, ti obraduj robove Moje, koji govor pomno slušaju i ono naj­ljep­še u nje­mu slijede, to su oni koje je Allah uputio i oni su, zbilja, umni ljudi.”[22]

Jasno je da pažljivo slušanje i poslije toga razlučivanje između istine i laži, lijepoga i ljepšega, zadaća snage razuma. Upravo zbog toga, na kraju ajeta naglašava se da su oni umni ljudi.

“Primjer onih koji ne vjeruju je primjer stoke na koju se viče, ali ona čuje samo zov i viku. Oni su gluhi, nijemi i slijepi, oni ne razmišljaju.”[23]

Nevjernici su prihvatili vjeru odazivajući se pozivu nagona. Slijedeći taj nagon oni prakticiraju čin obožavanja, bilo to čak i kipovima, ali zato što nisu pomoć tražili od razuma, svoje unutarnje nagone i osjećaje stalno is­krivljavaju u uobrazilje i imaginacije bez ikakve čvrste osnove u do­kazu. Oni nisu mogli time zadovoljiti savjest. Postali su oličenje osobe koja ne poima od govora ništa, osim zvuka. Do ušiju njihovih ne dopire is­tina niti govor tevhida, osim nekih pojmova, ne shvataju zbilju, duša je ne prihvata, i oni su zaista nijemi i slijepi, i ne shvataju.

A što se tiče predaja, u zbirci hadisa Kâfî prenosi se od Imama Sadika: “Re­kao je Allahov Poslanik, s.a.v.a.: ‘Kada vidite čovjeka da obavlja mno­go namaza i mnogo posti, ne smatrajte ga velikim, sve dok se ne uvje­rite ko­jeg mu je stepena razum.’”[24]

U istoj knjizi istim senedom prenosi se od Imama Sadika: “Temelj i stup čovjeka je razum.”[25] Također, na istom mjestu zabilježeno je od Ima­­ma Sadika: “Razum je vodič vjernika.”[26]

O neophodnosti srčanog i intuitivnog puta govori više ajeta i predaja. A to se tiče ajeta: “Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shva­te ono što treba shvatiti, i da uši njihove čuju ono što treba čuti, ali nisu oči slijepe, već srca u grudima.”[27]

Ajet se obraća razumnim osobama; međutim, slijeđenjem i pokorava­njem željama duše koja navodi na zlo, oni su svoju savjest pokrili ko­pre­na­ma grijeha, a srca su oslijepili.

“Ti ne možeš mrtve dozvati niti gluhe dovikati kada se leđima okrenu.”[28]

U ovom ajetu Gospodar je osobe koje su iskvarile savjest i unutarnje svjet­lo, uporedio sa mrtvacima, štaviše, predstavio ih je kao stvarne mrtva­­ce, osobe gluhe, u stalnom bijegu, dok riječi istine ne ostavljaju ni­kak­va traga na njih.

“Allah će učiniti da čuje onaj koga On hoće, a ti ne možeš dozvati one u gro­bovima.”[29]

“Zaista oni nemaju nadu u Onaj svijet, isto kao što su nevjernici, koji su su­druzi kaburova, bez nade.”[30]

“Zar je onaj koji zna da je istina ono što ti se objavljuje od Gospodara tvo­ga kao onaj koji je slijep.”[31]

U ovim ajetima Uzvišeni Gospodar je potpuno jasno obznanio stanje onih koji su unutrašnjost svoju učinili tamom i sebi zatvorili put ka dru­go­me svijetu, uporedivši ih sa mrtvacem koji živi među kaburovima ili kao što je u drugom ajetu rečeno da su oni kao slijepci.

Ovi ajeti govore o nepostojanju prosvijetljenog srca, a ne o ne­koriš­te­nju snage razuma.

Predaja na ovu temu ima toliko mnogo da se ne mogu niti prebrojati, a ovom prilikom navest ćemo samo nekoliko njih:

U knjizi Kâfî od Ali ibn Ibrahima od njegovog oca Ibn Faddâla od nje­go­vog oca Ibn Ebi Džumejla od Muhammed Halebija preneseno je da su pitali Imama Sadika za tumačenje ajeta “Božija priroda na osnovu koje je ljude stvorio”, u odgovoru je rekao: “Stvorio ih je u tevhidu.”[32]

Također, u istoj knjizi prenosi se od Ali ibn Ibrahima od Muhammed ibn Isaa ibn Ubejde od Junusa od Džamila ibn Darrâdža da je rekao:

“Pitao sam Imama Sadika o Božijim riječima: ‘On je onaj koji spušta smi­renost na srca vjernika.’ Rekao je: ‘To je iman.’ Upitao sam ga za ajet: ‘i ruhom Svojim ih osnažio.’ Rekao je: ‘To je iman.’ Pitao sam ga za zna­če­nje: ‘i obavezao ih bogobojaznošću.’ Rekao je: ‘To je iman.’”

Također, preneseno je od Ali ibn Ibrahima od Muhammed ibn Isaa od Junusa od Abdullah ibn Muskana da je pitao Imama Sadika o Božijem govoru:

“‘On (Ibrahim) je bio prave vjere musliman.’ U odgovoru je rekao: ‘Ono srce koje je iskreno i u njemu nema ni traga od ibadeta kipova.’”[33]

Možemo primijetiti kod ovih predaja da očišćenje srca od naslaga tame prirode i nefsanskih želja, kao i vjerovanje u Boga i tevhidski fitret, jeste unu­tarnje svjetlo, koje je izvor srčane spoznaje i naklonjenosti duše ka svje­­tovima Melekuta, Džeberuta i Lahuta.

Poslije svega što je rečeno, može se izvesti zaključak da oba oblika per­cepcije i spoznaje, umna i srčana, postoje u čovjeku, i da su oba neophod­na čovjeku u njegovom kretanju.

Srčano osvjedočenjedonosi iman i uspostavlja odnos između zbilje čo­vjeka sa UzvišenomBiti Stvaraoca. Da nema srčanog uvjerenja, hiljade in­telektualnih, filozofskih i umnih razmišljanja ne bi učinila čovjeka skru­šenim i pokornim. Ni nakon niza tačnih dokaza, utemeljenih na čvrstim os­novama, uznemirena duša i savjest ne pronalaze svoj mir i sigurnost.

Umno promišljanje uspostavlja ravnotežu unutarnjih osjećaja, sprje­ča­va razvijanje sklonosti ka imaginaciji i mašti, vodi i upravlja dušu na is­prav­ni put.

Ako ne bi bilo umnog razmišljanja, unutarnji doživljaj bi skrenuo sa is­prav­nog puta, a iman bi prešao u imaginacije i uobrazilje, te pod uti­ca­jem suočenja sa običnom stvari koja privlači srce, sam bi bio privučen, a ti­jelo bi stalno bilo izloženo nedaćama.

Iz priloženog se može jasno razumjeti spor između razuma i srca, i da­va­nje prednosti jednom nad drugim. Ustvari, ova prepirka je bez osnove. Lju­bav i razum ispunjavaju dvije sasvim različite zadaće. Svaka od njih se nalazi u svom posebnom području percepcije. Postojanje oba je neop­hod­no i u slučaju da se jedan zanemari, neizbježno nanosi štetu drugome.

Šerijattakođer ojačava oba stajališta i pristiže u pomoć svakom od njih koji oslabi, jer sve troje, razum, srce i Šerijat, govore o jednoj zbilju i tri su prevodioca jednog značenja.

Prema tome, nemoguće je da vjerski propis bude u suprotnosti sa su­dom razuma i fitreta, ili da sud razuma bude u suprotnosti sa propisom Še­rijata i fitreta, ili da sud fitreta bude u suprotnosti sa propisom Šerijata i ra­zuma.

Razum, Šerijat i srce se stalno potpomažu i međusobno se čuvaju.

“On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što ob­jav­ljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vje­ru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte.’”[34]

“A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objav­lje­ne i da nad njima bdije. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti do­lazi, svima vama smo zakon i pravac propisali.”[35]

“A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga sli­jedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju.”[36]

U knjizi Kâfî od Ebu Abdullah Ašari od Hišam ibn Hakam prenosi se: “Go­vorio mi je Imam Musa ibn Džafer dok nije stigao do sljedećeg: ‘O Hiša­me! Bog posjeduje dva dokaza spram ljudi, spoljnji i unutarnji, spolj­nji su poslanici, vjerovjesnici i imami, mir neka s njima, a unutarnji to je ra­zum.’”

Također u knjizi Kâfî preneseno je od Muhammed ibn Jahja: “Rekao je Imam Ali: ‘Osoba o kojoj se sa sigurnošću osvjedočim da u njoj postoji jedna od dobrih vrlina, smatrat ću sve druge vrline postojećim, a preći ću pre­ko nedostatka drugih vrlina. Međutim, ne mogu preći preko nedostat­ka razuma i vjere, jer gdje god ne postoji vjera ne postoji i sigurnost. Ne­ma mirnog i uspješnog života sa postojanjem straha i uznemirenja. Nedos­ta­tak razuma je nedostatak života. Ovakve osobe se ne mogu uporediti ni­sa­čim, osim sa mrtvacima.”

U kur’anskim ajetima, predajama Poslanika i Imama naglašena su sva tri aspekta, jačanje razuma i srca i obavezno slijeđenje Šerijata. Božiji lju­di su u svojim dovama od Uzvišenog Boga tražili upotpunjenje sva tri as­pek­ta.

U Stazi rječitosti čitamo dovu Imama Alija: “Hvala Bogu Koji nije dao da osvanem mrtav, niti da sam bolestan, niti da su žile moje zlom iskva­re­ne, niti da sam kažnjen za djela zla, niti da sam bez potomstva, niti da sam napustio vjeru svoju, niti da poričem Gospodara svoga, niti da osje­ćam odbojnost prema vjerovanju svome, nit da mi je razum oslabio, niti da sam kažnjen kaznom naroda prije mene.”[37]

Naš učitelj Allame Tabatabai, neka mu Allah posveti djelo, u sva tri po­dručja je dostigao savršenstvo, štaviše, kroz stoljeća je bio bez uzora.

A što se tiče savršenstva snage uma i spekulativne znanosti, da je bio bez uzora u svijetu islama složili su se u tome i prijatelji, i neprijatelji.

A što se tiče savršenstva u svom praktičnom metodu i unutarnjem pu­to­vanju kroz skrivene svjetove i melekut, dostizanje stepena bliskih i is­kre­nih, njegova šutnja za života i skrivanje tajni koje je smatrao jednom od najvećih obaveza, ne dozvoljava mi da čak i nakon njegove smrti na ovom mjestu otkrijem više od ovoga. Pored već rečenog, na kraju samo da ka­žem: Allame je na ovome svijetu bio skriven, skriven je došao i skriven je otišao.

/.../ Ovdje, kada želim privesti kraju ovu knjigu, koliko je samo pri­god­no da navedem govor Imama Alija, koji je izrekao kada je proučio ajet Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Boga budu svjesni,opisavši sta­nja i odlike Božijih ljudi i Njegovih prijatelja, da bi uz berićet ovog go­vora završila ova biografija, i ujedno da bi se ukazalo na činjenicu da su sve ove osobine bile oživljenje u našem učitelju Allame Tabatabaiju. Kao da je Amirul-mu’minin imao njega na umu i učenike škole tevhida ka­­da je rekao:

“U razdobljima i vremenima svim, kada nije bilo vjerovjesnika, bilo je lju­di kojima je Allah, uzvišeni su darovi Njegovi, nadahnjivao umove nji­ho­ve i govorio s njima kroz srca njihova. Oni su, poput vodiča u pusti­nja­ma, svjetlom budnosti očiju svojih, ušiju i srca podsjećali na dane Božije i činili da drugi osjećaju strah stajanja pred Njim. Svakoga ko bi izabrao Put srednji pohvalili bi, te ga obavijestili izbavljenjem. Ali, osuđivali bi put onoga koji bi skrenuo desno ili lijevo te ga upozorili na propast. Tako su oni bili svjetiljke u tminama tim i vodiči u nejasnostima tim.

Zaista sjećanje na Boga ima sljedbenike svoje, koji su to odabrali umjes­to svijeta ovog tako da ih trgovina i kupoprodaja ne odvraćaju od tog. Oni govore u uši nemarnih, odvraćaju ih od zabrana Božijih, upu­ću­ju­ći ih na pravičnost koju i sami čine i odvraćaju od zla od kojeg se i sami us­te­žu. Zato kao da su otputovali sa svijeta ovoga na svijet drugi, iako su još uvi­jek na ovome, i kao da su se osvjedočili u ono što je poslije nje­ga. Kao da su otkrili tajne stanovnika iza zavjese ovosvjetske tokom du­gog bo­ravka nji­hovog iza nje! A Dan sudnji kao da ispunjava obećanja svo­je za njih! Oni su zato za stanovnike svijeta ovoga otklanjali zastor nad tim dok ne vi­dješe ono što ljudi nisu vidjeli i ne čuše ono što ljudi nisu čulu.

Kad bi ih predstavio sebi u vrlim stanjima i časnim skupovima nji­ho­vim, kako su razvili svitke zapisa djela svojih, pripravili se i spremili za po­laganje računa za svako malo i veliko djelo koje im je bilo naređeno, a oni ga nisu prihvatili, ili koje im je bilo zabranjeno, a oni se u nj upustili i leđa svoja natovarili težinom tereta svojih, potom bili slabi da ih ponesu, pa zato grcaju u plaču i međusobno se u njemu podržavaju dok još podižu glas Gospodaru svome u kajanju i priznavanju, našao bi da treba da budu znamenja upute i svjetiljke u tmini. Okruženi su melekima. Mir je spušten na njih. Otvorene su im kapije nebesa i za njih su pripremljeni položaji čas­ti na mjestu o kojem ih je Allah obavijestio. Zato će On biti zado­vo­ljan trudom njihovim i pohvalit će stanja njihova. Prizivajući Ga, oni udi­šu zrak oprosta. Stalno im treba dobrota Njegova i ponizni su sužnji veličine Nje­gove. Dugo trajanje nevolje ranilo je srce njihovo, dok je plač du­go­traj­ni zakrvario oči njihove. Ruka njihova kuca na svakoj kapiji težnje ka Bogu. Mole Onoga Čija darežljivost nije uskraćena i u Kojega se neće ra­zo­čarati oni koji Mu teže.

Obračunaj zato sebe radi sebe, jer drugi zaista imaju onoga koji će svi­dje­ti račun s njima, a ne ti.”[38]

Stanje našeg učitelja posljednjih godina života je bilo veoma neo­bič­no.Stal­no je bio duboko zamišljen sam sa sobom. Njegova opservacije je bila ja­­kog intenziteta i rijetko se opuštao. Posljednju godinu života je najčešće bio u stanju sna, zanosa i ekstaze. Kada bi se probudio odmah bi uzimao ab­­dest i stisnutih očiju bi sjedao okrenut prema kibli. /.../

Jedan od učenika je rekao: “Jednom prilikom kada sam otišao da ga obi­đem bio je u veoma teškom stanju. Sva svjetla u sobi su bila upaljena, a on obukao odjeću i stavio turban na glavu i u stanju razdraganosti i neo­pi­sivog raspoloženja šeta sobom. Kao da je nekoga čekao.”

Jedan od mojih učitelja je rekao: “Posljednjih dana života Allame išao sam svakoga dana poslijepodne do njegove kuće. Prvo bih završio nje­go­ve poslove, a potom bih ga izvodio malo u dvorište, da prošeta. Jednom kada sam otišao do njega i poslije pozdrava ga upitao: ‘Da li imaš potrebu za nečim?’, on nekoliko puta ponovi: ‘Imam potrebu! Imam potrebu! Imam potrebu!’ Shvatio sam da je njegova namjera bilo zapravo nešto dru­go, nešto što se nalazi na drugim obzorjima. Potom sam otišao u dru­gu sobu i on je ušao u nju, a da nije otvarao oči. Bio je zauzet zikrom, koji nisam mogao odgonetnuti, sve dok nije nastupio akšam-namaz. Vidio sam da je – ne otvarajući oči i podižući glavu ka nebu – otpočeo učiti ezan, a potom i obavljati namaz.” Njegovo stanje bilo je iz dana u dan sve teže, a onda su ga prebacili u bolnicu. Kada je pošao iz kuće, obratio se su­pruzi riječima: “Ja se više ne vraćam!”

Proveo je blizu jedne sedmice u bolnici. Posljednjih dana bio je pot­pu­no bez svijesti, da bi u nedjelju ujutro, 17. muharema 1402. godine po Hidž­ri, tri sahata prije podneva, preselio u Vječnu kuću i preobukao staru odjeću ti­jela odjećom vječnoga života.


[1]  Brojčano jedinstvoوحدةالعددى

[2]  Apsolutno jedinstvo – وحدة بالصرافة

[3]  Božanska osoba u trojstvu, pretvorba nečega apstraknog u konkretni lik, utjelov­lje­nje. (Op. prev.)

[4]  قهّار– Svemogući, Silni, Koji sve savlađuje.

[5]  Jusuf, 39-40.

[6]  Rad, 16.

[7]  Mumin, 16.

[8]  Staza rječitosti, govor 1, str. 51.

[9]  Ibid., govor 64, str. 74.

[10]Ibid., govor 151, str. 122.

[11]Ibid., govor 162, str. 130.

[12] Ibid., govor 182, str. 144.

[13] U Stazi rječitosti preneseno je: “Knjiga Božija je ta kojom vi vidite, govorite i slu­ša­te. Njezin jedan dio govori s drugim i njezin jedan dio svjedoči drugom. Ona se ne ra­zilazi u pogledu Boga, niti zavodi sljedbenike svoje od Boga.”

[14]Târiq, 13-14.

[15]Fussilat, 41-42.

[16]Sahifa Mehdavije je knjiga dova prenesenih od Imama Mehdija. (Op. prev.)

[17]1401. godine po Hidžri.

[18] O neophodnosti pridržavanja ovih pet stvari zabilježeno je u mnoštvu rivajeta koji pre­laze mogućnost da budu prebrojani. Ovom prilikom navest ćemo samo jednu pre­da­ju iz knjige Misbâhul-ša’rije od Imama Sadika. U njenom 26. poglavlju zapisano je: “Rekao je Imam Sadik: ‘Za vjernika nema smiraja, osim u susretu sa Bogom, a u ono­me što je mimo toga četiri su stvari: šutnja, kojom spoznaješ stanje svoga srca i duše onakvim kakvim jeste između tebe i tvog Stvoritelja, samoća, kojom se štitiš od ne­pogoda vremena, kako vanjskih, tako unutrašnjih, glad, pomoću koje obuzdavaš stras­ti i šejtanska šaputanja, budnost noću, koje ti osvjetljava srce i pročišćava dušu.’”Iako su ovdje spomenute samo četiri stvari, jasno je da je neprekidni zikr jedan od naj­­­­važ­ni­jih ciljeva.

[19]Enbijâ, 67.

[20]Bekare, 171.

[21]Junus, 42.

[22]Zumer, 17-18.

[23]Bekare, 171.

[24]Usûli Kâfî, litografsko izdanje, sv. 1, str. 26.

[25]Usûli Kâfî, litografsko izdanje, sv. 1, str. 25.

[26]Ibid.

[26]Hadž, 46.

[27]Naml, 80.

[28]Naml, 80.

[29]Fâtir, 22.

[30]Mumtahine, 13.

[31]R’ad, 19.

[32]Usûli Kâfî, sv. 1, str. 13.

[33]Ibid., str. 15.

[34]Šura, 13.

[35]Ma’ide, 48.

[36]Džâsije, 18.

[37]Vidi: Staza rječitosti, govor 214, str. 172.

[38]Vidi: Staza rječitosti, govor 220, str. 176.

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %636 %2016 %14:%Jan