Web-stranica za promicanje univerzalnih vrijednosti nebeske Objave i misaonih postignuća čovjeka u okviru Objave
A+ A A-
  • Autor Baština Objave

Fadil-paša Šerifović - gazeli

 

1.

 

Stati na vrata šaha[1] Mevlâne to je najpreče

Mevlânina tekija bolja je od dvorca sreće

Carski prijesto i ukrašena kruna je ašiku[2] naj[3]

I kada na glavi znak Mevlânina učenja stječe

Ašicima je svjetlo obično na svijetu

Jer njima mlađak Mevlâne blista svako veče

Iz vlasti grijeha oni ašika spasavaju

Imenom “Hu” najevi uzdah “Mevlâna!” izvlače

Ako ovaj Fadilov gazel[4] bude uvod u divan[5]

Moj govor svi sljedbenici puta Mevlâne slušat će

 

2.

 

Plašt osame na meni je ponosa odjeća

Služenje Jedinstvu za mene je vječna sreća

Zadovoljstvo duhovno u mraku takva svjetlost

Da mi pojava sunca od praške nije veća

Vinom očaja tolika mi je opijenost

Da me ne tješi ni Džemšidova čaša[6] pića

Takva je moja nesreća i takva zlosretnost

Da mi i ruže nade mirisu ko beznađa

Smutnjo, tebi pripada prevrtljivog poljana

Ne pritisci, pusti derviša iz svog obruča

Meni za pjesmu sve isto je koja dolina

Da ga Fadil oponaša ko može da priča

Kruna časti i ponosa je sikke[7] Mevlâna

Eto otkud moga od obnove ogrtača

 

3.

 

Ašik sam zbunjen od mnogih u svijetu osvajanja

Ruža mi ljubav slavuja u ružičnjaku poklanja

Zadobio sam dar raspoznavanja u devranu[8]

A u pirovu[9] naju moć Tajne naslućivanja

Kad more savršenstva uzavri u vrelim grudima

Lica šejha i vaiza[10] su ko draga milovanja

Sećer moga govora dobiva slast prapočetka

Stoga mi i papiga ukazuje poštivanja

Kada gledam u srce voljene, vatra ljubavi

Dovodi me, ko Medžnuna,[11] do sagorijevanja

Ko ne bude suštinski spoznao tajnu Jedinstva

Hodža je mrtvog srca što uči kako se klanja

Fadile, ne tražim utočište kod sultana vremena

Jer Tajnu mi otkriva uzvišeni vladar značenja

 

4.

 

Meni ašiku nije teška ni jedna želja dragina

Ružino mučenje slavuja nije mi ko ubod trna

Mada su ašiku isti ružičnjak i ložionica

Ne može mi biti susjed neznalica ovog vremena

Crvenilo usana dragane za mene je ko šećer

Kad njeno lice ne vidim nećete me naći mirna

Kada se načas od voljene udaljim, teško je meni

Od nje mi nema rastanka ni usljed otrova zmijina

Tajnu ljubavi sam čistim zlatom u sudu srca slio

Za me na ovom svijetu ništa od bakra nema vrijedna

O moj Bože, Ti mene napoji vodom svoje dobrote

Osim Tvog oprosta, druga mi nada nije darovana

Fadile, iskren sam postao sluga njegovoj tekiji1

Za me nema druge vlasti sem uzvišena carevina

 

5.

 

Vino mi je povod da mi strast i radost buja

A jecaj naja me ljubavlju i aškom napaja

Družina mi je srce beznadežnim učinila

Ništa nisu ni Kârunova[12] blaga da su moja

Više nego društvo sretnika ovoga vremena

Druženja sa dervišima za me su prijatnija

Ja sam se već toliko namučio u Mostaru

Da mi ni govor ostaloga svijeta ne prija

Fadile, časno je reći da sam posjednik duha

Da je carska kruna za me kapa hodže Rumîja[13]

 

6.

 

Srce je velika rijeka, izvor i utok Imućnosti

Kako da svijet ne okruži more Preobilnosti

Ašikovo srce je carsko mjesto vladara svijeta

Nebeski svod ukrašena kruna Neovisnosti

Derviši niti za zemljom niti za smećem posežu

Niti se nisko spušta bijela ruka Dovoljnosti

Ja sam Feniks čiji je vrh spoznaje da na svijetu

Dobročinstvo čine krila uzvišene Dostatnosti

Veseo je Fadil na vratima Šemsa[14] i Mevlâne[15]

Dok rađanje aška prati šahov naj Zadovoljnosti

 

7.

 

S obiljem vina je saznata čaša trena sretnog

A ćud Džemova bi upoznata iz veselja njenog

Kada prsa rani mač krvava pogleda druga

Nema ni nebo da se sruši lijeka poznatog

Prijatno zar može biti beznadnom i očajnom

Znano je da nema lijeka od otrova ljudskog

Zalud je na sijelima neznalica govoriti

Slijepim za sve sem interesa materijalnog

Zar asketstvo i pobožnost vode u raj neznalicu

Kad strah i molitve su daleko od srca njegovog

Kako će Fadil oponašati velikane pjesme

Kad prirodi njegovoj tu ima poznatog i stranog

Ako nije lični sluga mevlevijskog gospodara

Čovjek neće spoznat tananost učenja mesnevijskog

 

8.

 

Mač rastanka brzog u što komada razbi mi srce

Ni u snu ne gubi mi se iz očiju tvoje lice

I dan i noć maštam, draga, o tvome čarobnom društvu

Može li iščeznuti slast prisustva takve družice

Po kojem svijetu šetaš, s kim li društvo dijeliš

Razmišljam ko su ti na sijelima povjerenice

I rodno mjesto mi je postalo tamnica bez tebe

Je li moguće zaboraviti društvo te sretnice

Da si ko Fadil vjerni sluga na kapiji Mevlâne

Zar bi ti srce moglo poželjeti druge vratnice

 

9.

 

Kad ni car ne može biti lišen muke i bolova

Zar drugi da budu lišeni razmišljanja i snova

Bolest ljudi ovog svijeta nije jedne vrsti

Da izliječe sve bolesti ima li lijekova

Vinotočo, različno si milovao čašu s vinom

Da Bog dâ slobodan bio od nevjerničkih grijehova

Ašika kudiš, ej licemjeru vremena, a on je

Do Sudnjeg dana oslobođen kleveta i sudova

Ne budi sklon strastima, udalji se od lošeg društva

Skrij se da bi slobodan bio od zamki i lopova

Uvijek se druži sa čistim i pametnim ljudima

Da budeš slobodan od glupih i nezrelih drugova

Ovaj svijet i ne može utjecati na Fadila

Jer u sjeni Mevlâninoj on je spašen od nitkova

 

10.

 

Poput tebe, vilo, na svijet ljepotica neće doći

I od onog ko te voli nikad dosta hvale stići

Strijelci čak čuvaju se od strijele tvog pogleda

Jer nema obrve poput luka koja tvojoj sliči

I ružičnjak prekrila je pojava ljepote tvoje

Stoga već toliko dugo ni slavuja pjev ne kliči

Toliko se odrazila okupljenost tvoja sobom

Da ašici tvojoj sferi ne mogu već dugo prići

Kako će Fadil međ’ pjesnicima naći bliske sebi

Kad će u red mevlevijski tako sladak jezik ući

 

11.

 

Obećanja su u srcima postala bez značenja

Na ovom svijetu ostala su bez uvažavanja

Gle kako je obraz svijeta postao sličan vrtu

Besplodnom i bezvodnom, bez ograde i bez hlađenja

Tako je neumjesno odnesen mir svakog staleža

A dervišâ, u čaši vina, ostala su izdvajanja

Razumni ljudi dostigli su sada ljude trenutka

Iskvaren je kalup, ali je suština van kvarenja

Fadile, ako na svijetu postoje vrata Mevlâne

Ne pitaj gdje ostaše bezbrižnost i zadovoljenja

 

12.

 

Neće li se vila ta pojavit na zboru derviškom

Pa izložiti ljepotu i dobrotu pred ašikom

Kad bi ta koketa digla uvojak sa lica lijepog

Zar ne bi mlađaku ličila pojava njena sa bljeskom

I ruža uzima miris i boju sa njena lica

Kako da slavuj onda ne bude u plakanju gorkom

Plamen lica njena čitav svijet je zapalio

Pa i ašici padaju u kruženju leptirskom

Svi ašici svoju pamet za njom su izgubili

Ne nestaju li poput Kajsa[16] u prostranstvu svjetskom

Zašto bi, Fadile, u grudima otvarao ranu

Zar nisi utekao presvijetlom, skloništu carskom


[1]Šâh – vladar, car, gospodar.

[2]ášik – zaljubljenik, zaljubljen, čovjek koji je svoju ljubav usmjerio Bogu, derviš.

[3]nâj – duhački instrument napravljen od trske. Glavni je instrument mevlevijske glazbe; u divanskoj poeziji promukli zvuk naja se obično upoređuje sa bolnim uzdahom ašika.

[4]gázel – pjesma od najmanje pet distiha koja ima za temu ljubav, ljepotu, piće. Najčešće je upotrebljavana forma divanske poezije, u kojoj su pjesnici opjevali vlstite osjećaje: radosti, bolove, ljubavna uzbuđenja itd.

[5]dívan – zbirka pjesama (jednog pjesnika), sadrži više orijentalnih pjesničkih vrsta.

[6]Džemšid ili Džem je legendarni iranski car iz dinastije Pišdadijama (po nekim podacima peti). Po legendama je vladao 300, 700, pa čak i hiljadu godina. Legenda kaže da je Džem jednoga dana vidio pticu kako leti, a oko krila joj se obavila zmija. Naredio je sviti da gađaju zmiju, ali da ne smiju pogoditi pticu. Naredba je pravilno izvršena i spašena ptica je u znak zahvalnosti donije Džemu nekoliko zrna. Kad su posijali ta zrna, nikla je vinova loza. Džem je naredio da se od ovoga voća koje prvi put vidi napravi sok. Kad je probao sok, koji je stajao već nekoliko dana, pomislio je, zbog njegove gorčine, da je otrov. Dao ga je svojoj robinji, koja je bila u nemilosti, ali se ubrzo uvjerio u njegove prave osobine i sam ga počeo koristiti kao lijek i za zabavu. Na kraju je Džema pogubio zli junak Dahak (aždaha). Džem je u starim kineskim i iranskim mitovima bog ili junak. Džemšidova čaša – njegova čaša je također predmet legendi. Ona je načinjena od sedam metala. Nazivana je giti-nüma ili džihan-nüma, što znači “onaj koji pokazuje, otkriva svijet” jer se u njoj ogleda cijeli svijet.

[7]Sikke – i Mevlana – mevlevijska kapa čije oblačenje simbolizira pristup u derviški red mevlevija.

[8]devran – kruženje, kretanje ukrug koje simbolizira kruženje zvijezda oko sunca i predstavlja kopiju kosmosa.

[9]pîr – starac, vođa ili osnivač derviškog reda; duhovni vođa.

[10]váiz – čovjek koji drži propovijed na određenom mjestu za molitve u džamiji; propovjednik.

[11]Medžnun - Lejla, priča o dvoje mladih, nesretno zaljubljenih, potječe iz arapske književnosti odakle je prenesena u perzijsku, a odatle u tursku divansku poeziju i narodnu književnosti. Mladić Kajs iz plemena Benu Amir zaljubio se u djevojku Lejlu, koja je iz drugog plemena, postaje lud (medžnun) za njom i odlazi u pustinju. Doživljava brojne peripetije i nikad ne ostvaruje svoju ljubav, a Lejla se od ljubavi prema Medžnunu razboli i umire. Medžnun dolazi na grob Lejlin i moli Boga da umre. Želja mu je ispunjena. Među pjesnicima koji su s uspjehom obradili ovu legendu najistaknutiji su perzijski pjesnik Nizami i turski pjesnik Fuzuli.

[12]Kárun - Musaov rođak. U Starom zavjetu se spominje kao Korah. Sa 250 svojih pristalica pobuni se protiv Musa i svoga brata Haruna i bî uništen. U Kur’anu se govori o njegovom silnom bogatstvu, ključeve od njegovih riznica nije moglo držati 10-15 ljudi, pa ipak nije dijelio imetak. Zbog toga je propala u zemlju njegova riznica, a potom i on sam.

[13]Rumi - podanik Osmanskog Carstva izvan arapskih zemalja, prvenstveno Anadolac, ovdje često predstavlja skraćenicu od: Mevlânâ Dželaludin Rumi.

[14]Šemsudin Tebrizi, Šemsi - duhovni učitelj Dželaludina Rumija, pjesnika i začetnika mevlevijskog derviškog reda.

[15]Dželaludin Rumi – Mevlânâ (1207-1273), najveći mistični pjesnik islamskog svijeta, filozof i osnivač derviškog reda mevlevija. Rođen u Balhu (današnji Afganistan), većinu života proveo i umro u Konji (Turska).

[16]Kajs je Medžnun iz legende o Medžnunu i Lejli, o dvoje mladih, nesretno zaljubljenih, koja potječe iz arapske književnosti odakle je prenesena u perzijsku, a odatle u tursku divansku poeziju i narodnu književnosti. Mladić Kajs iz plemena Benu Amir zaljubio se u djevojku Lejlu, koja je iz drugog plemena, postaje lud (medžnun) za njom i odlazi u pustinju. Doživljava brojne peripetije i nikad ne ostvaruje svoju ljubav, a Lejla se od ljubavi prema Medžnunu razboli i umire. Medžnun dolazi na grob Lejlin i moli Boga da umre. Želja mu je ispunjena. Među pjesnicima koji su s uspjehom obradili ovu legendu najistaknutiji su perzijski pjesnik Nizami i turski pjesnik Fuzuli.

Poezija

Đulistan: Drugo poglavlje - O naravi derviša

05-04-2011 Sadi Širazi

  Hikaja (1) Neki velikodostojnik reče jednom poštenom čovjeku: „Šta ti misliš o tom i tom pobožnjaku, o kome loše pričaju?” On odgovori: &bdqu...

Beharistan - vrt peti

04-01-2011 Abdurrahman Džami

  s perzijskog preveo: Muamer Kodrić   VRT PETI O milostivosti slavuju livade ljubavi i nježnosti krila ptica iz skupa čežnje i ljubavi.  Jedna od zraka iz svjetiljke poslanstva jes...

Abdurrahman Sirrija - stihovi

11-03-2011 Abdurrahman Sirija

  Biografija Abdurrahman Sirrija (Tajanstveni) (Fojnica, 1775 - Oglavak kod Fojnice, 1847).  Pjesnik na bosanskom i turskom jeziku. Donedavno je bio poznat samo kao stvaralac alhamijado de...

O jeziku sufizma u djelu "Sufijski ružičnjak"

27-10-2010 Mahmud Šabestari

Rad pred nama je djelo Ekrema Tucakovića, koji je ujedno i prevodilac na bosanski jezik jedne od najboljih ikada napisanih irfanskih poema “Sufijski ružičnja” Šejh Šabestarija na perzijskom jeziku i...

Back to top