Transcedentalna teozofija 5.

Uvod u islamsku filozofiju

U prethodnom predavanju smo ukratko objasnili četiri misaone škole u islamskom svijetu i predstavili najpoznatije naučnike iz svake grupe.

Sada dodajemo da su ove četiri škole bile prisutne u islamskom svetu, sve dok se nisu pretočile i zajedno sačinile jedinstvenu školu. Tačka u kojoj su se sjedinile sve ove škole zove se "transcendentalna teozofija"[1]. Transecendentalnu teozofiju je utemeljio Mulla Sadra Širazi (umro 1050-e po H.). Termin "transcendentalna teozofija" je koristio i Ibn Sina u svojoj knjizi الإشارات (El-Išarat), ali njegova filozofija nije nikada postala poznata pod tim imenom.

Mulla Sadra je zvanično nazvao svoju školu transcendentalna teozofija i njegova filozofija je po tom imenu i ostala poznata. Mulla Sadrina škola je slična iluminacijskoj školi što se tiče metoda filozofiranja, što znači da veruje zajedno u demonstraciju i otkrivanje srcem, dok se razlikuje sa tom školom u pravilima i zaključcima koja proizlaze iz pitanja koja se razmatraju.

U Mulla Sadrinoj školi su zauvijek riješene mnoge razlika između peripatetičara i iluminacionista, ili između filozofa i mistika, ili između filozofa i teologa. Mulla Sadrina filozofija nije mješovita filozofija, nego je poseban filozofski sustav, koji je pored uticaja dobijenog od strane različitih misaonih škola u islamu, očuvao svoju samostalnost kao jedan poseban misaoni sistem.

Mulla Sadra je napisao mnogo knjiga, kao što su الأسفار الأربعة (Asfar erbe'a – Četiri putovanja), الشواهد الربوبية (Eš-Ševahidu er-rububijje), مبدأ و معاد (Mabda va ma'ad – Početak i povratak), العرشية (Aršijje[2]), المشاعر (El-Meša'ir), komentar na knjigu هداية (Hidaje) od Esirudin Ebherija.

Hadž Mulla Hadi Sabzevari autor knjige المنظومة (El-Menzuma) i شرح المنظومة (Šerhu el-Menzuma) (rođen 1212 – umro 1297) sljedbenik je Mulla Sadrine škole. Najuobičajenije knjige za školsko predavanje u tradicionalnim islamskim školama su شرح المنظومة (Šerhu el-Menzuma) od Hadž Mulla Hadi Sabzevarija, knjiga اسفار (Asfar) od Mulla Sadre, zatim dvije knjige od Ibn Sine, a to su: اشارات (Išarat) i شفاء (Šifa), i حکمة الإشراق (Hikmetu el-išrak) od Šejh Išraka.

Jedan od glavnih poduhvata koji je Mulla Sadra učinio jeste to da je sistematizovao filozofske rasprave, za koje možemo reći da su racionalno putovanje, u sličan oblik sistema kojeg mistici praktikuju da stvore u svojim predajama, pošto je njihov metod, kao i Mulla Sadrin, zasnovan na putovanju, ali duhovnom.

Mistici veruju da putnik upražnjava ova četiri putovanja u svom planu:

1. Putovanje od stvorenja prema Zbilji (Bogu). U ovom dijelu puta, putnik se trudi da prođe prirodu, pa čak da nadiđe i neke nadprirodne stupnjeve da bi stigao do Zbilje, tako da između njega i Zbilje ne bude zastor.

2. Putovanje u Zbilji (Bogu) sa Zbiljom (Bogom). Ovo je druga razina putovanja. Pošto je putnik izbliza pronašao Zbilju, uz Njegovu pomoć on započinje spoznaju Njegovih stanja, savršenstava, imena i atributa.

3. Putovanje od Zbilje (Boga) prema stvorenju sa Zbiljom (Bogom). U ovom putovanju, putnik se vraća stvorenjima i ljudima, ali njegovo vraćanje ne znači da je putnik odvojen od Zbilje, nego vidi Zbilju u svemu i sa svima.

4. Putovanje u stvorenjima sa Zbiljom (Bogom). U ovom putovanju, putnik savjetuje narod i prosvetljava ih, te pomaže im da i oni dopru do Zbilje (Boga).

Mulla Sadra je pitanja filozofije, pošto su neka vrsta putovanja umnog putovanja, s obzirom na odveć pomenutu definiciju "razmišljanja", podijelio na četiri stupnja:

1. Pitanja koja su osnova i uvod za pitanje Jednosti Boga, i ustvari to je kretanje i putovanje naših misli od stvorenja prema Zbilji (opća pitanja filozofije).

2. Pitanja o Jedinstvu Boga, teozofija i spoznaja Božijih atributa (Putovanje u Zbilji sa Zbiljom).

3. Pitanja o Božijem djelovanju, tj. generalni postojeći svetovi. (Putovanje od Zbilje prema stvorenju sa Zbiljom.)

4. Pitanja o duši i proživljenju. (Putovanje u stvorenjima sa Zbiljom.)

Knjiga اسفار اربعه (Asfar erbe'a) što znači "Četiri putovanja" je upravo nazvana zbog ovog sistema i reda pitanja.

Pošto je Mulla Sadra svoju školu mišljenja nazvao "transcendentalna teozofija", druge poznate filozofije u islamskom svetu, bila iluminacijska ili peripatetička, spominje po imenu "opća ili uobičajena filozofija".

Generalni pogled na filozofije i mudrosti

Filozofija i mudrost u općem značenju mogu imati vrsne podjele po različitim aspektima, ali kada ih pogledamo sa obzirom na njihove metode, možemo napraviti jednu podjelu na četiri grupe: demonstrativna filozofija, intuitivna filozofija, empirijska filozofija i dijalektička filozofija.

Demonstrativna filozofija je oslonjena na dokaze i demonstraciju. Ona funkcioniše samo na temeljima veće i manje premise, konkluzije, implikacija, kontardikcija, kontracija i tome sličnim kriterijimima.

Intuitivna filozofija ne funkcioniše samo sa demonstracijom, već se više bavi s inticijom, inspiracijom i iluminacijom. Pre nego što prihvati nešto na temelju razuma, prihvatit će ga dokazom srca (intuicijom i inspiracijom).

Empirijska filozofija je takva da nema posla ni sa razumom i silogističkim dokazivanjem, kao ni sa srcem i inspiracijama, već upotrebljava obično osetilno opažanje, empiriju i eksperiment. Zaključke koje dobije ovaj vid filozofije od empirije i eksperimenta povezuju jedne s drugima i oblikuje kao mudrost i filozofiju.

Dijalektička filozofija također koristi dokazivanje, ali premise koje se koriste u ovoj filozofiji su obično ono što logičari nazivaju "poznate činjenice" ili "prihvaćene činjenice".

Prethodno smo u logici naveli poglavlje o pet veština. Rekli smo da premise dokaza mogu biti različite. Jednu vrstu premisa nazivamo "prvotno evidentne", dok je druga vrsta "poznate premise".

Naprimjer, ovaj sud: "Dvije jednake stvari sa trećom su međusobno jednake" što izjavljujemo u obliku suda: "Jednako jednakog je jednako", ili tvrdnja da: "Nemoguće je da jedan sud u jednom vremenu bude istinit zajedno sa kontradiktornim sudom", su evidentne tvrdnje (prvotno evidentne), dok je sud: "Ružno je kada neko zijeva u društvu, a da ne postavi ruku ispred usta", spada u red poznatih premisa ili sudova.

Vraćanje na evidentne stvari i dokazivanje pomoću njih, nazivamo "demonstracija", dok je vraćanje na poznate činjenice i dokazivanje njima "dijalektika".

Zato "dijalektička filozofija" podrazumijeva filozofiju koja je zasnovana na poznatim sudovima, na općenitim pitanjima svijeta.

Teolozi obično svoje dokaze temelje na postulatu da je nešto dobro ili loše. Terminološki rečeno, teolozi dokazuju željene sudove putem "shvaćenog pitanja dobra i zla".

Teolozi tvrde da su dobra i zla, sva, usko povezana sa čovjekovim životom i ne možemo suditi o Bogu, svijetu i uopće o postojanju sa racionalnim kriterijem. Zato, filozofi nazivaju teologiju "dijalektička filozofija".

Filozofi vjeruju da je bolje donositi sudove o općim pitanjima vjere na demonstrativnim premisama zasnovanim na primarno jasnim i evidentnim sudovima, nego sa poznatim i dijalektičkim postulatima. Pošto je u islamskom periodu, a posebno u ši'ijskoj duhovnosti, filozofija prolaskom vremena, bez toga da izgubi svoju pravu esenciju tj. slobodu mišljenja (nepripadnost predrasudama) i da sebe aprior zaduži dokazivanjem nekog posebnog mišljenja, na najbolji način potvrdila islamska načela. Zato je dijalektička filozofija pod uticajem učenjaka poput Nasirudin Tusija poprimila boju demonstrativne kao i iluminacijske filozofije, te  je tako teologija otišla u stranu prepuštajući svoje mjesto filozofiji.

Empirijska mudrost je također ima svoju vrijednost, ali ima dva manjka u svom metodu: prvo što je doseg empirijske mudrosti izuzetno ograničen empirijskim naukama, kao što su i empirijske nauke ograničene osjetilnim stvarima, dok je čovjekova potreba za filozofijom i generalnim pitanjima mnogo šira od onoga što empirija može da dostigne.

Naprimjer, kada govorimo o početku vremena, o kraju prostora i početku uzroka, kako možemo u laboratorijama i korištenjem mikroskopa stići do željenih odgovora?! Zato empirijska mudrost nije mogla da zadovolji čovjekovoj žudnji prema filozofskim pitanjima i morala je da prećuti osnovna filozofska pitanja.

Drugi manjak empirijskih nauka je ograničenost i zavisnost koju ima prema prirodi. Ta zavisnost je umanjila vrijednost empirijskih pitanja tako da je danas jasno da naučno dokazane empirijske studije imaju ograničenu vremensku vrijednost i svakog časa očekujemo njihovo dokidanje. Mudrost koja zavisi od ove vrste eksperimenata je shodno njima, neučvršćena i neutemeljena te ne ispunjava čovjeku njegovu najpotrebniju želju, a to je sigurnost i poverenje. Sigurnost i poverenje je prisutno u pitanjima koja imaju matematičku nadmaterijalnost ili filozofsku nadmaterijalnost. Značenje matematičke i filozofske nadmaterijalnosti možemo pojasniti samo u filozofiji.

Ostaju dvije filozofije od četiri navedene, a to su demonstrativna i iluminacijska. Izlaganja u sljedećim predavanjima će objasniti ove dvije filozofije i njihovu vrijednost.

Sa perzijskog preveo: Seid Halilović

[1]Značenje "teozofije" vidi peto predavanje u dijelu logike, podnaslov: pitanja, beleška od prevodioca. (op. prev.)

[2]Arš je Božije prestolje i spominje se u časnom Kur'anu. (op. prev.)

Zadnji put promjenjen: %PM, %07 %879 %2014 %20:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT