Web-stranica za promicanje univerzalnih vrijednosti nebeske Objave i misaonih postignuća čovjeka u okviru Objave
A+ A A-
  • Autor Akbar Eydi

Osnove logike - Uvod u logiku (1)

Preveo i priredio s perzijskog jezika: Amar Imamović

Uvod u logiku

Sadržaj:

Potreba za logikom

Uloga logike u ljudskim mislima

Logika i Aristotel

Šta je logika?  

Logika je sredstvena – propedeutička nauka

Vrste znanja

Osjetilno znanje

Imaginarno znanje   

Intuitivno znanje

Razumsko znanje

Definicija znanja

Prisutno znanje i stečeno znanje

Predodžba i sud

Na šta se odnose predodžba i sud

Podjela sudova  

Neznanje i njegova podjela

Vrste neznanja

Nužno ili očiglednoi spekulativno znanje

Uzroci pažnje

Definicija “mišljenja”

Intuicija

O čemu raspravlja logika?  

Pitanja o kojima logika raspravlja

Sažetak uvodnog dijela

 

Predgovor priređivača

Časovi logike koji će biti predstavljeni u ovoj knjizi preuzeti su iz knjige Logika (المنطق) ajetullaha allame Muhameda Reze Muzafera, autora ci­jenjenog u islamskom svijetu. Ovaj plodni autor rodio se 1322., a pre­minuo 1392. god. po H., sklopivši oči na Ovome svijetu, žureći u susret ka svome Voljenom. Bio je jedna od istaknutih ličnosti tradicion­alnog muslimanskog učilišta u Nedžefu. Tokom svog plodonosnog nauč­nog života uložio je veliki trud zalažući se za korjenitu promjenu tradi­cional­nih muslimanskih učilišta i kulture islamskog svijeta uopće, a posebno na unapređivanju udžbenika. Bogatom opusu koji je ostavio za sobom pri­pada i knjiga Logika, karakteristična po tome što je o teškim i složenim pitanjima logike pisao lahko razumljivim jezikom.

Radi upoznavanja sa moralnim likom ovog velikog čovjeka u nastavku donosimo uvodni dio njegove knjige:

Posvećujem ovu knjigu osobama dragim

za koje sam žrtvovao svoj najljepši dio života,

religioznoj omladini budnoj,

tragaocima za znanjem,

Knjiga koja je vaša, i koja je proistekla iz vaše potrebe, sa nadom da ćete opravdati lijepo mišljenje o sebi u skladu s ugovorom istrajavanja u svojoj vjeri, da biste nauku i vjeru uzdigli u vremenu kada je zavladao materijalizam a duhovnost zaboravljena, samilost nestala i moral se isk­vario.

Vama, dijelovima srca moga i pupoljcima duše moje, ponizno poklanjam ovaj trud.

Muzafer

 

Preneseno je od Imama Alija da je rekao:

“Znanje je vrednije od imetka iz sedam razloga:

Prvo: Zato što je znanje nasljedstvo poslanikā, a imetak nasljedstvo faraonā;

Drugo: Znanje se dijeljenjem ne umanjuje, a imetak umanjuje;

Treće: Imetku je potreban čuvar, a znanje čuva svog posjednika;

Četvrto: Znanje odlazi zajedno sa ćefinima, a imetak ostaje;

Peto: Imetak stječe i vjernik i nevjernik, a znanje samo vjernik;

Šesto: Svi ljudi imaju potrebu za znalcem u vjeri svojoj, a nemaju pot­rebu za posjednikom imetka;

Sedmo: Znanje pomaže čovjeku pri prelasku sirat-ćuprije, a imetak mu odmaže.”

Ovom prilikom ukazao bih na dvije temeljne činjenice u vezi sa ovom svijetlom predajom:

1. Istinska i vječna ličnost čovjeka zadužbina je razuma, zbog čega Imam, a. s., kaže: “Znanje odlazi zajedno sa ćefinima.”

2. Kod Boga vrijednost ima samo ono djelo koje je proisteklo iz čis­tog i prosvijetljenog srca, kao što i Imam, a. s., kaže da nevjernik ne može steći znanje. Pritom, jasno je da se ovdje misli na određenu vrstu znanju.

 

     Akbar Eydi

 

Napomena prevodioca

Knjiga koja je pred vama zbir je časova koji su održani na temu logike u razdoblju od godinu dana u Fondaciji “Mulla Sadra”. Zbog osobenosti samih predavanja, ovaj prijevod je imao prvenstvenu namjeru pomoći učesnike predavanja u razumijevanju materije, kao takav nastajao je uporedo sa časovima te je poprimio i oblik koji odražava tok predavanja, što svakako nije uticalo na kvalitet materije koja se obrađuje.

Druga važna osobina ove knjige jesu prijevodi i neka rješenja stručnih termina sa perzijskog i arapskog na bosanski jezik. Sam prevodilac to­kom školovanja u naučnom centru u Qomu i proučavanju ove materije bio je suočen sa nedostatkom bilo kakvih rječnika koji bi povezali dva jezika i dvije kulture na ovome polju. Nadam se da će budućim tragao­cima za znanjem u ovom području umnogome pomoći ovaj mali prilog kroz ponuđeni rječnik na kraju knjige. Naravno, u rječniku su navedeni samo izrazi koji se koriste u knjizi, a obimniji i cjelovitiji rječnik ostavljamo za neku drugu, povoljniju priliku. Neophodno je naglasiti da su termini doneseni na perzijskom jeziku, ali to poznavaoce arapskog jezika neće ometati u njegovom korištenju, budući da je većina termina preuzeta iz arapskoga jezika, sa neznatnom izmjenom u načinu pisanja.

Nadalje, ove knjiga je neophodna kao uvod za sve one koji žele da izučavaju islamsku filozofiju.

 

Uvod u logiku

Potreba za logikom

Uzvišeni Gospodar stvorio je čovjeka po prirodi kojoj je podario moć govora. Međutim, ovakva priroda nije sama po sebi dovoljna da bi čovjek posjedovao odmjeren i lijep govor, već, radi stjecanja sposobnosti govora, s jedne strane, i radi ispravnosti govora, s druge strane, čovjek ima stalnu potrebu za sposobnim učiteljem koji će ga poučiti upotrebi riječi, kao što otac i majka svoje dijete postepeno upoznaju s govorom i pravilima, čijim će pridržavanjem ono otkloniti greške pri govoru. Ovakav zakon je upravo gramatika jezika.

Isto vrijedi za moć razuma. Uzvišeni Gospodar je dariva-njem moći razuma, čovjeka, nasuprot životinjama koje ovu moć ne posjeduju i koje shodno tome ne mogu razmišljati, učinio bićem mislećim po njegovoj pri­rodi. Ali, upravo ovakav čovjek čini greške ili čak izvodi oprečne zaključke. Rezultat ovih dvaju uvoda – da je čovjek misleće biće i da pri tome griješi – jeste da on ima potrebu za zakonom i sredstvom u skladu sa čim će ispraviti svoje misli i otkriti svoje greške. Ovo sredstvo nije ništa drugo do znanost o logici.

 

Uloga logike u ljudskim mislima

Iz prethodnih objašnjenja postalo je jasno da, kao što gramatika sama po sebi ne rezultira ispravnim govorom niti ispravlja postojeće nedostatke, tako i logika sama po sebi ne donosi ispravno razmišljanje, već ima ulogu poučavanja ispra-vnoj metodi razmišljanja.

Nakon ovoga objašnjenja postaje jasan odgovor na pitanje koje se pri­rodno nameće, a to je zašto neki, i pored toga što poznaju logiku, opet griješe. Odgovor glasi: “Greške u mišljenju su rezultat nepoznavanja pravila logike ili njihovog nepridržavanja.” Logika je samo sredstvo u rukama spoznaje i njeno mjerilo. Zato, ako se misli ne odmjere ovim mjerilom, ili se pak nešto drugo uzme mjerodavnim, greška nije u logici, niti će to drugo mjerilo umanjiti njenu vrijednost.

 

Logika i Aristotel

Poznato je, a i Ibn-Sina je to potvrdio, da je Aristotel utemeljitelj logike i da je on postavio njena pravila. Sukladno ovome, moguće je prigovoriti: Ako je logika kao nauka proizvod Aristotelovog uma, koji je i sam pod­ložan greškama, šta dokazuje da su pravila logike ispravno utvrđena?

Odgovor na ovo pitanje je sljedeći: Pravila logike Gospodar je, stvarajući čovjeka, položio u njegovu biću, a ono što se pripisuje Aristotelu je samo kompilirana logika. To znači da je on u skladu sa ljudskom prirodom uredio pravila logike.

Drugim riječima rečeno, Aristotel je otkrio ta pravila kao što i emipirijske nauke otkrivaju odnose u prirodi, a ne stvaraju ih. Newton je, isto tako, otkrio silu gravitacije, a nije je stvorio. Zbog toga, sva pravila filozofije i logike treba dovesti u vezu sa osnovnim, neporecivim kriteri­jima istine, kao što je, primjerice, pravilo nemogućnosti istovremene združenosti (إجتماع) dvaju oprečnih pojmova i njihovog izuzimanja (إرتفاع) na jednom mjestu i sl.

Prema tome, Aristotel je sa posebnom pažn­jom analizirao pravila i metode razmišljanja i njegove pravilnosti, koje je potom sabrao u znanost pod imenom logika. Vidimo ustvari da se mi pridržavanjem pravila logike pridržavamo prirode razuma, onakvog kak­vim ga je Bog stvorio, a ne pravila koja je ustanovio Aristotel.

 

Šta je logika?

Nakon ovog kratkog uvoda može se definirati ovo izgubljeno blago čovječanstva:

“Logika je zakonodavno sredstvo čijim se pridržavanjem um štiti od činjenja grešaka pri razmišljanju.”

Objašnjenje:

Da bi se definirala jedna nauka, mogu se koristiti tri načina:

1.   Definicija po predmetu proučavanja, kao kada se medicina de­finira kao nauka koja proučava prirodu ljudskog tijela i njegove promjene.

2.   Definicija po temeljnim interesima, kao kada se medicina de­finira kao nauka koja raspravlja o uzrocima i faktorima zdravlja i boles­ti ljudskog tijela.

3.   Definicija po svrsi, kao kada se medicina definira kao nauka koja osigurava čovjeku zdravlje i otklanja bolest i tjelesne nedostatke.

Kao što se iz istaknutog da shvatiti znanost logike je definirana po njenoj svrsi, odnosno ukazu­jući na njen krajnji cilj, precizirajući da logika čuva um od pogrešaka, istovremeno učeći čovjeka kako da ih otkrije.

Umješnost i preciznost Aristotela prilikom definiranja ogleda se u sljede­ćem:

Aristotel je, spominjući uvjet pridržavanja, dao odgovor na pitanje zašto neki logičari sami nemaju ispravnu logiku, davši time do znanja da je logika takav zakon čijim pridržavanjem ljudski um biva očuvan od gri­ješenja. Prema tome, za dostizanje savršenstva imamo dva puta:

1.   posjedovanje dobrog zakona koji će moći osigurati koristi i otklo­niti štete,

2.   primjena tog zakona.

Ako izostavimo bilo koji od ovih dvaju uvjeta, bit ćemo uskraćeni dosez­anja savršenstva. Aristotel je kod definiranja logike imao ovo na umu pa je zbog toga unaprijed odgovorio prije nego je prigovoreno.

 

Logika je sredstvena – propedeutička nauka (ﺁلة)

Jedno od pitanja na koje moramo obratiti pažnju je i to da logika u pod­jeli nauka na sredstvene i nezavisne pripada sredstv-enim naukama.

Objašnjenje:

Stjecanje svake vrste znanja usmjereno je ka ostvarivanju određenog cilja. Nekada je ono ostvarivo stjecanjem i razumijevanjem pitanja samo jedne nauke, bez uzimanja u obzir druge, dok u drugim slučajevima nije tako, nego je stjecanje jedne nauke uvod za razumijevanje druge. Ust­vari, čovjekov cilj jeste viša nauka, međutim put stizanja do određene nauke moguć je samo posredstvom uvodne. Prve nauke nazivaju se nezav­isnim, što znači da su one same cilj naučnog pregnuća. Druga skupina nauka naziva se sredstvenim, a stječu se radi ovladavanja drugim naukama. Logika spada upravo u sredstvene, a ne u nezavisne nauke. To znači da logika poučava čovjeka općim principima ispravnog mišljenja kako bi mu pomogla u stjecanju ma koje vrste znanja. Upravo zato logika je nazvana vagom (ميزان), mjerilom (ملاك) i slugom nauka (خادم العـلوم).

Primjer:

Nekada čovjek ide na pijacu kupiti kakav lijep cvijet, a nekada grijalicu ili ventilator. Ako bismo ga upitali za razlog, čuli bismo dva različita odgo­vora. Za kupovinu cvijeta rekao bi: “Bio je veoma lijep i svidjelo mi se gledati ga.” Za ventilator bi kazao: “Kupio sam ga zato što je veoma vruće”, ili: “Kupio sam grijalicu zato što je hladno.” Vidimo da je cvijet sam po sebi cilj, dok su ventilator i grijalica posrednici u ostvarenju glavnoga cilja, tj. otklanjanju hladnoće ili vrućine. U slučaju umjerenog vremena nijedno od ovoga dvoga ne bi bilo uzeto u obzir. Međutim, cvijet se ku­puje bilo da je vrijeme toplo ili hladno. Ljepota, a ne nešto drugo, razlog je njegove kupnje. Ako bismo artikle iz ovog primjera htjeli svrstati u gornju podjelu, onda bi cvijet pripao skupini nezavisnih, a ventilator i peć skupini sredstvenih nauka.

Odgovor na jedno pitanje:

Iz dosad rečenog postalo je jasno, najprije, da između nauka postoji određeni odnos, i nadalje, da sve nauke imaju potrebu za logikom.

S obzirom na položaj logike, koja, s jedne strane, najvažniji plod ljud­skog života – razum i misli – podvrgava provjeri i vrednovanju, i koja, s druge strane, treba pozitivno odgovoriti potrebama drugih nauka, koje to od nje i očekuju, obaveza tragaoca za znanjem je da uloži maksimalan trud radi ovladavanja njome. Najvažniji temelj svih ljudskih nauka jeste logika, i što je ovaj temelj čvršći, ono što se gradi na njemu bit će pouz­danije.

 

Vrste znanja

Uzvišeni Gospodar stvorio je prirodu čovjeka takvom da posjeduje moć mišljenja. Ovim putem Bog je dao čovjeku mogućnost stjecanja znanja i upravo ovo je tačka razdvajanja čovjeka od životinje. Da bi se lakše shva­tila definiciju znanja, u nastavku će biti govora o njegovim vrstama.

 

Osjetilno znanje (علم حسّى)

Čovjek rođenjem ne posjeduje nikakav vid misli i znanja u aktivnom ob­liku. On je poput kakve prazne ploče (tabula rasa), bez ikakvih slika. Jedina stvar koju posjeduje jeste mogućnost i moć za stjecanjem znanja. Nakon kratkog vremena čovjekovih pet osjeta (vid, sluh, okus, miris i dodir) započinju svoju aktivnost. Tako vidimo da dijete počinje osjećati, slušati zvukove i sl., što je njegov prvi kontakt sa vanjskim svijetom. Kroz svakodnevne kontakte ono reagira na stvari koje ga okružuju, tako da njegova prazna ploča poprima nova stanja, koja nazivamo znanjem. Na­ravno, priroda ovog znanja je da postoji samo dok traje kontakt sa vanjskim svijetom. Zbog toga se ova vrsta znanja naziva osjetilnim. Znači, ono predstavlja vrstu obaviještenosti koja se stječe posredstvom pet čula, a tokom kontakta sa vanjskim svijetom, što čini prvu fazu znanja. Upravo ovo predstavlja veliki kapital na kojem se temelji čovjekova spoznaja. Čovjek i životinja jednaki su u posjedovanju ovog znanja.

 

Imaginarno znanje (علم خيالى)

Nakon malog napretka u razvoju uma, dijete slike koje je percipiralo pos­redstvom osjetila pohranjuje u memoriju i njima raspolaže. Tako, poslije kratkog vremena, prepoznaje lice majke, rađa se bliskost s njom, pa čak razaznaje i njen glas. Pored memoriranja slika, dijete ih i upore­đuje jedne sa drugim.

Naprimjer, ova linija duža je od one, ova hrana slađa je od druge itd. Postepeno dijete stječe sposobnost razlučivanja dijelova i njihova spajanja u jednu cjelinu. Ponekad na taj način stvara slike koje ne postoje u spoljašnjem svijetu. Predočava sebi sliku nekoga grada za koje je samo čulo tako što ga upoređuje sa do sada viđenim gradovima. Ovo je imaginarno znanje koje čovjek stječe putem moći imaginacije. Neke su životinje na istoj razini sa čovjekom u po­gledu ovakvog znanja.

Napomena:

Ovom prilikom važno je napomenuti da se u tekstovima javljaju dva termina u vezi sa predmetom naše rasprave, i to:

a)   moć imaginacije (قوّة خيال),

b)   moć slikovitog predočavanja (قوّة متخيّلة).

Ono o čemu raspravlja uvaženi autor u ovoj studiji jeste drugi oblik moći – ona koja može vršiti promjene na memoriranim slikama. On ovom prilikom, odnosno u prvim koracima upoznavanja sa logikom, nije želio ukazati na razliku ovih dvaju termina radi olakšanja početnicima, zadovoljivši se jedino konstatacijom da se ovo znanje naziva imaginarno. Međutim, moć imaginacije ili imaginarno znanje je onaj oblik slike koji nastaje tek po kontaktu sa spoljnjim svijetom, a po okončanju kontakta ostaje u umu. Uzimajući ovo u obzir, Mulla Sadra Širazi, r. a., je rekao: “Moć imaginacije (قوّة خيال), koju još nazivaju i mutesarrefe (متصرّفة), ona je moć koja postojeću sliku memorira i čuva, a moć slikovitog predo­čavanja (قوّة متخيّلة) ona je moć koja vrši promjene na slikama i ima utje­caja pri uređenju premisa koje um koristi kod razmišljanja.”

 

Intuitivno znanje (علم وهـمى)

Nakon nekog vremena, opseg znanja djeteta se uvećava i prelazi granice osjetilnog. Dijete razumijeva niz partikularnih pojmova koji ne stoje u vezi sa materijom niti potpadaju pod kategoriju količine, kao što su ljubav roditelja, mržnja neprijatelja, strah preplašena čovjeka, tuga razočarane osobe itd. Ovakvo znanje naziva se intuitivno jer se stječe posredstvom drugom moći koja postoji u čovjeku, a zove se intuicija. Neke su životinje na istoj razini sa čovjekom u pogledu ove vrste znanja. U osnovi, životinje upravo pomoću ove vrste moći ure­đuju svoje spoznaje. Ovo je tačka nakon koje čovjek napre­duje ka drugim horizontima, a životinja stiže do svog kraja.

Napomena:

Termin intuicija (وهـم) ima različita značenja na koja treba ukazati kako se ne bismo suočili sa prividnom konfuzijom:

a)   u nekim slučajevima ovaj termin se koristi nasuprot konjekture (ظنّ), o čemu će biti riječi u poglavlju o sudovima.

b)   u nekim drugim prilikama se koristi nasuprot razuma (عقـل) i označava stvari koje ne postoje u spoljnjem svijetu i razum ih otvoreno poriče, dok ih moć imaginacije prikazuje stvarnim. Imaginacija ima moć da ovladava razu­mima pojedinaca, ako ne i većine, potčinjavajući ih sebi, kao kada stvara sliku čudovišta prikazujući ga stravičnim, od čega se na kraju sam čovjek prepadne; a nekada, opet, pripisuje apstrakne pojmove materijal­nim oblicima, kao kada za Boga pretpostavlja da Ga obuhvata mjesto i vrijeme, što je svojstveno jedino stvarima materije.

c)   U nekim slučajevima termin intuicija podrazumjeva tačno određenu vrstu znanja, o čemu se upravo sada raspravlja, i stoji nasuprot osjetilnog i imaginar­nog znanja.

Prema tome, na nama je da obratimo pažnju na različita značenja istog termina da ne bismo zapali u greške. Upravo spomenuta različitost značenja nije svojstvena samo terminu intuicija, nego i drugim terminima kao što su filo­zofija, znanje, sloboda itd. U svakom slučaju, treba biti na oprezu pri korištenju ovakvih termina da budu u skladu sa tačno namjeravanim značenjem.

 

Razumsko znanje (علم عقلى)

Pošto čovjek prođe moć intuicije, stiže do moći razuma, mjesta poslije kojeg misao ne poznaje granicu i sva znanja podvrgava provjeri. Upravo i ova podjela znanja o kojoj sada raspravljamo rezultat je sposobnosti ra­zuma.

Moći i sposobnosti razuma i misli su sljedeće:

a)   spoznaja općih i partikularnih pojmova; analiziranje i razlučivanje osjetilnog, imaginarnog i intuitivnog znanja zadatak je ra­zuma;

b)   upoređivanjem stečenih znanja i spoznaja um priskrbljuje nova znanja;

c)   nepoznanicu pretvara u poznanicu i pohranjuje je sa ostalim poznanicama;

d)   iz prošlih događaja predviđa dalju budućnost;

e)   razmatra pitanja stvaranja svijeta i njegovog kraja;

f)   otkriva zakonitosti između pojava i sintezom stvara nove pojave;

g)   klasificira ljude upravo na osnovu posjedovanja ili neposjedo­vanja ove moći;

h)   upotpunjuje nauku logiku radi očuvanja ove moći od grešaka i oču­vanja njene vjerodostojnosti.

 

Definicija znanja

Nakon prikaza podjele znanja, uvaženi autor osjeća da je stiglo vrijeme njegova definiranja. On još jednom, da bi olakšao shvatanje definicije znanja, predlaže sljedeći praktičan metod: “Otvorite oči i pogledajte knjigu ispred sebe, a potom zatvorite oči tako da vam pažnja bude zadržana na toj knjizi. Primijetit ćete kao da još posmatrate tu knjigu. Ili, prinesite sat uhu i slušajte njegovo kucanje jedno vrijeme, a potom ga odmaknite. Primijetit ćete kao da vam još uvijek zvuk sata kuca u ušima. Na isti način ispitajte i ostala osjetila, imat ćete ista iskustva. Ako pono­vite ovo više puta, uočit ćete da je znanje upravo ona slika koja se od­slikala u vašem nefsu, slično u ogledalu reflektiranim slikama.” Zbog toga se i kaže: “Znanje je nastala slika određene stvari u razumu”, ili po riječima allame Tabatabaia: “Znanje je prisustvo jedne stvari kod druge stvari.”

Napomena:

Neki su prigovorili autoru na navedenom primjeru, rekavši da slika ne postoji u ogledalu, nego se ona jedino reflektira u umu. Naravno, treba obratiti pažnju da ogledalo i odslikavanje slike ne predstavlja staklo, zapravo, sama slika podrazumijeva ogledalo. Prema tome, nema zna­čenja i nije ispravno reći da slika u ogledalu ne postoji, već sâmo ogle­dalo jeste ta slika, a ne njena posuda, tj. mjesto prihvatanja slike.

 

Prisutno znanje i stečeno znanje (عـلم حصولى وعـلم حضـورى)

Znanje se iz drugog ugla dijeli na dva oblika:

1.   prisutno ili neposredno znanje (عـلم حضـورى),

2.   stečeno ili posredno znanje (عـلم حصولى).

Prisutno znanje, kao što jasno proizlazi iz samog njegovog imena, pred­stavlja prisustvo predmeta spoznaje (معلوم) kod saznavaoca (عالم), kao što je znanje duše o svojoj zbilji i svojstvima koji o njoj opstoje; znanje o sreći i tuzi, bolu i teškoći i sl., jer su svi ovi atributi prisutni u duši; ili znanje Božije o Njegovoj Biti i stvorenjima Njegovim. Ova vrsta znanja nije tema razmatranja logike.

Stečeno znanje se ostvaruje posredstvom odslikavanja slike objekta spoznaje u spoznavaocu. Prema tome, razlika između stečenog i prisut­nog znanja je u sljedećem:

a)   Stečeno znanje posredstvom slike percipiranog objekta biva ­prisutno kod saznavaoca, suprotno prisutnom znanju kod kojeg je sam ob­jekt spoznaje prisutan kod saznavaoca, a ne njegova slika.

b)   Znanstveni bitak percipiranog (وجود عـلـمى معـلوم) kod stečenog znanja razlikuje se od njegovog pojavnog bitka u spoljnjem svijetu (وجود عـينى). To znači da zbilja predmeta spoznaje egzistira u spoljnjem svijetu, dok je njegova slika prisutna kod saznavaoca, suprotno prisutnom znanju kod kojeg su znanstveni i pojavni bitak jedna te ista stvar, a to je upravo ono što je prisutno kod saznavaoca.

c)   Kod stečenog znanja je moguća greška, za razliku od prisutnog znanja kod kojeg ona nije moguća. Budući da je kod stečenog znanja slika posrednik između objekta spoznaje i saznavaoca, postoji mogućnost da se ta slika ne podudara sa pojavnim objektom saznavanja, dok kod pris­utnog znanja ne postoji posrednik.

d)   Stečeno znanje je moguće podijeliti na pojam i sud, za razliku od prisutnog znanja.

e)   Prisutno znanje uvijek prethodi stečenom znanju. Drugim ri­ječima, stečeno znanje se uvijek oslanja na prisutno, jer je sama slika o ob­jektu spoznaje prisutna u umu saznavaoca. To znači da saznavalac pos­redstvom te slike, koja sama jeste prisutno znanje, stiže do objekta spoznaje i time stječe znanje o njemu.

Između prisutnog i stečenog znanja postoje i druge razlike koje treba is­traživati u filozofiji.

 

Predodžba i sud (تصـوّر و تصـديـق)

Gledajući nacrtani trougao na listu papira u umu se formira slika tog trougla. Upravo ova slika je naše znanje koje se naziva pojam ili pre­dodžba (تصـوّر), jer osim postojeće slike u umu ona ne predstavlja ništa više. Isti slučaj je ako se promatraju i uglovi trougla. U umu se formira samo slika koja je ustvari predodžba. Također, ako se na papiru nacrta horizontalna linija i potom njoj doda okomita, u umu se odražava i ­obrazuje slika dva prava ugla, što opet jeste “samo slika”. Sada, ako se zbir ova dva ugla uporedi sa zbirom uglova trougla, u svrhu ocjenjivanja da li su zbirovi jednaki ili ne, i pri tom se posumnja u njihovu jednakost, i u tom slučaju slika koja se formira o njihovom odnosu u umu jeste “samo slika”. Međutim, kada se argumentirano dokaže da su zbirovi uglova u ova dva slučaja isti, u nama se pojavljuje jedno novo stanje različito od prijašnjeg. Ovo stanje je odraz spoznaje odnosa o podudar­nosti zbira uglova dviju slika sa stvarnošću, koja nužno potiče dušu na donošenje presude o toj podudarnosti. Ovo novostečeno stanje naziva se sud ili tvrdnja (تصـديـق). Prema tome, sud predstavlja spoznaju postojanja ili nepostojanja odnosa u stvarnom svijetu.

Primjedba:

Ono što je na gornjem primjeru spoznato jeste postojanje ili nepostojanje odnosa, a to ne predstavlja sud, jer sam sud dolazi tek nakon čina spoznaje. To znači da tek nakon određene spoznaje slijedi još jedna rad­nja, a to je donošenje suda o postojanju ili nepostojanju odnosa.

Odgovor:

Jeste, i mi prihvatamo vaše zapažanje, međutim, pošto je sud neodvojiv rezultat ove spoznaje i uvijek ide zajedno s njom, mi smo samu spoznaju odnosa nazvali po onome što nužno iz nje proističe, a to je sud. U nauč­nim raspravama ovakvi termini su uobičajeni i tu nema nikakvih prob­lema. Prema tome, spoznaja (u ovom slučaju percipiranje uglova trokuta, dva prava ugla i jednakost zbira uglova dviju slika) samo je čista slika koja za sobom ne povlači nikakvu presudu. Međutim, spoznaja toga da je njihov odnos jednak i u skladu sa stvarnošću predstavlja sud.

Pitanje:

Ako se odnos u jednoj izjavnoj rečenici ne podudara sa stvarnošću, npr.: “Kaba se nalazi u Medini”, što je neistina, koja je onda ovo vrsta znanja, jer vidimo da je ova tvrdnja oprečna stvarnosti.

Odgovor:

Ova neistinita tvrdnja također potpada pod sud jer i sama predstavlja jednu vrsta znanja i uvjerenja. Prema tome, za sud nema razlike da li se on podudara ili ne podudara sa postojećim odnosom u spoljnjem svijetu.

Napomena:

S obzirom na gore spomenuto, postalo je jasno da termini kao predodžba (تصـوّر), spoznaja (إدراك) i znanje (عـلم) imaju jedno značenje koje pred­stavlja: “Prisustvo slike stvari u umu”. Na istoj osnovi i sud predstavlja predodžbu s tom razlikom što kod njega postoji još i čin prihvatanja koji se ogleda kroz stanje odobravanja, tj. zadovoljstva duše tim sudom. U ­skladu s ovim, korištenje različitih termina u ovom slučaju je jedino radi razlikovanja predodžbe koja za sobom ne povlači presudu i predodžbe koja u sebi sadrži sud. Zbog toga, prva slika je terminološki označena kao predodžba, a druga kao sud. Zašto je prva slika nazvana pre­dodžbom? Zato što je to samo jedna gola slika, bez ikakvih uvjeta, za razliku od suda koji je predodžba, ali uvjetovana presudom.

Drugo zapažanje:

Ako se predodžbi pretpostavi uvjet općenitosti i kaže se općenita pre­dodžba, u tom slučaju ono što se pod ovim izrazom podrazumijeva bilo bi njeno općenito značenje koje u sebi obuhvaća znanje, spoznaju, jed­nostavnu predodžbu i sud, jer smo rekli da se znanje dijeli na predodžbu i sud, pa ako smo predodžbu pretpostavili kao općenitu i pri tome nam je namjera bila znanje, obuhvatat će oboje, i predodžbu i sud.

 

Na šta se odnose predodžba i sud

U ovom dijelu uvaženi autor želi razmotriti ono na šta se predodžba i sud odnose. Drugim riječima, on želi izvršiti podjelu predodžbe i suda sa aspekta onoga na što se oni odnose. Sud se odnosi samo na jednu stvar, a to je: “Postojeći odnos u izjavnoj rečenici pri donošenju presude o podu­darnosti ili nepodudarnosti tog odnosa sa stvarnošću.”

Predodžbe, s obzirom na ono na šta se odnose, dijelimo na četvero:

1.   Prosta riječ

Ako se predoči jedna riječ, bilo da je to imenica “Hasan” ili glagol “udariti”, i pri tome se ne donosi nikakav sud, ta riječ onda potpada pod predodžbu.

2.   Odnos u izjavnoj rečenici bez presude

Kada čujemo neku vijest, ali ne znamo da li je istinita ili neistinita; pa ne donesemo nikakav sud, onda će u ovom slučaju ova vijest biti predodžba, npr.: “Planeta Mars je naseljena.”

3.   Odnos u poticajnim rečenicama

Ako neko naredi, npr.: “Piši!”, ili izrazi želju, npr.: “Eh da sam bogdo imao to znanje”, ili postavlja pitanje: “Da li vi znate rješenje tog pitanja”, nijedan od ovih slučajeva nije sud zato što u njima ne postoji odnos, i svi potpadaju pod predodžbu.

4.   Krnjava složenica

Naprimjer, kada neko kaže: “Hasanovo auto”, ili “Ako biste vi htjeli”, ili autorov primjer koji navodi iz Ku’ana: “Ako biste brojali Allahove blagodati, ne biste ih prebrojali”, i pri tome se navede samo prvi dio re­čenice: “Ako biste brojali Allahove blagodati”, a drugi dio izostavi, i u tom slučaju ne bi postojao nikakav odnos, a time naravno ni suda, što znači da i ovi slučajevi potpadaju pod predodžbu.

Prema tome, sud se odnosi na jednu stvar, a predodžba na četiri.

Napomena:

Da bismo lakše mogli shvatiti i zapamtiti podjelu predodžbe, reći ćemo sljedeće:

a)   Tvrdnja predstavlja sud o podudarnosti ili nepodudarno-sti sa stvar­nošću.

b)   Prema tome, kod suda postoje četiri stvari:

• ono što se pripisuje (مـنسـوب),

• ono čemu se pripisuje (مـنسـوب اليه),

• sudstveni odnos (نسبت حكـمـيه),

• presuda (حـكـم).

Ako ove četiri stvari budu postojale zajedno, ostvarit će se sud, a ukoliko bilo koji od ovih četiriju uvjeta ne postoji, i sud time buva dokinut. Pri­rodno, ako nešto nije sud, onda je sigurno predodžba.

 

Podjela sudova

Kada se čovjek suoči sa nekom izjavom, u njemu se prema njenom sa­držaju te izjave odražava jedno od stanja o kojima će u nastavku biti govora:

1. Čvrsto uvjerenje (يـقين) – ovakva vrsta uvjerenja predstavlja stanje kada čovjek sto posto poznaje sadržaj izvješća i poriče sve što je oprečno njoj, ili je sto posto uvjeren u njenu neistinitost i potvrđuje njoj oprečnu istinitost.

2. Konjektura ili vjerovanje (ظنّ) – ono predstavlja stanje čovjeka koji daje prednost jednoj od dviju strana izvješća, istinosti ili laži, istovre­meno ne poričući potpuno oprečnu stranu, tj. smatra je mogućom.

3.   Hipoteza ili pretpostavka (وهـم) predstavlja stanje čovjeka koji smatra obje strane izvješća mogućom, tj. istinitost i neistinitost, istovre­meno dajući prednost oprečnoj strani izvješća. Konjektura stoji tačno nasu­prot hipoteze.

4.   Sumnja (شـكّ) predstavlja stanje kada čovjek ne daje prednost ni­jednoj strani izvješća, istinitosti ili neistinitosti, već svaku od njih smatra podjednako mogućom.

Pitanje:

Nakon ove podjele, nameće se pitanje koji od ovih pojmova predstavlja sud, a koji to nisu?

Odgovor:

Sigurno je da pretpostavka nije sud jer je prednost u njenom slučaju data suprotnoj strani. Ni sumnja, također, neće predstavljati sud stoga što kod nje ne postoji nikakav odnos i presuda. Vjerovanje se, međutim, može prihvatiti kao sud zbog toga što kod njega postoji sud o odnosu, iako u njegovom slučaju postoji mogućnost istinitosti sadržaja suprotne strane izvješća, dok uvjerenje predstavlja najjasniji primjer suda. Dakle, može se utvrditi da sud ima dva oblika, jedan je uvjerenje, a drugi vjerovanje.

Šta je čvrsto uvjerenje (يـقين)?

Čvrsto uvjerenje je vijest sačinjena iz dvaju znanja. Jedno je znanje o is­pravnosti njenog sadržaja, a drugo je znanje o negaciji njoj suprotnog sa­držaja. Upravo zbog ovoga je rečeno da je uvjerenje znanje spoja dviju postavki.

 

Neznanje i njegova podjela

Neznanje predstavlja nepostojanje znanja kod osobe koja je kompetentna posjedovati ga, tj. osobe koja ima potencijal da posjeduje znanje. Stanje neznanja je slično sljepoći koja predstavlja neposjedovanje vida za biće u čijoj kreaciji je predviđen vid, međutim ona ga iz nekog razloga nema.

Pitanje:

Zbog čega je gornja definicija uvjetovana riječima “kod osobe koja je kompetentna”, zar nije bilo dovoljno reći: neznanje predstavlja neposjedo­vanje znanja ili sljepoća je neposjedovanje vida. Da li je de­finicija krnjava bez navođenja ovog uvjeta?

Odgovor:

U nastavku knjige, u poglavlju o pitanjima opozicija u logici, reći će se da odnos znanja i neznanja nije odnos dva kontradiktorna pojma, već je njihov opozicioni odnos odnos posjedovanja i neposjedovanja, koji je ustvari jedna posebna vrsta kontradikcije. Tako vidimo da se drvetu ne može pripisati znanje i neznanje, ili da se vid i sljepoća ne može odnosi na zid.

 

Vrste neznanja

Iz dosada rečenog nekoliko je stvari postalo jasno, i to:

1.   Značenje neznanja; ono se interpretira kao neposjedovanje znanja.

2.   Podjela znanja; s jedne tačke gledišta ono se dijeli na pojam i sud.

3.   Opozicioni odnos znanja i neznanja je odnos posjedovanja i ne­posjedovanja, a ne odnos negiranja i potvrđivanja.

Shvativši do sada rečeno postaje jasno da se i neznanje dijeli na dva ob­lika:

1.   neznanje u pogledu predodžbe,

2.   neznanje u pogledu suda.

Moguća je podjela neznanja i iz drugog ugla, na prosto i složeno neznanje.

Objašnjenje:

Po nekim pitanjima čovjek ne posjeduje informacije i ne poznaje odre­đenu temu, međutim, svjestan je svog neznanja. Naprimjer, ne zna da li na planeti Mars ima živih bića ili ne, a istovremeno je svjestan svog neznanja po ovom pitanju. Ovo predstavlja prosto neznanje. Među­tim, čovjek o nečemu ne posjeduje znanje, a istovremeno nije ni svjestan toga, tj. nije obaviješten o svom neznanju dok umišlja da zna. Primjer toga je osoba koja je prihvatila neko učenje suprotno Istini. Ovo, ustvari, predstavlja složeno neznanje, jer je njegovo neznanje sastavljeno iz dvije nepoznanice. Jedna je neznanje po osnovnom pitanju, a druga je neznanje o vlastitom neznanju. Ovaj drugi vid neznanja je najopasniji za čovjeka.

Na šta se odnosi složeno neznanje?

Iz dosada rečenog postalo nam je jasno da se složeno neznanje uvijek od­nosi na sud, jer ga uvijek prati vrsta uvjerenja, iako se ono ne podudara sa realnim svijetom.

Da li složeno neznanje čini jednu vrstu znanja?

U vezi sa ovim pitanjem postoje različiti stavovi. Mišljenje koje je prihvatio ajetullah Muzafer autor knjige Logika je sljedeće:

Složeno neznanje nije vrsta znanja. Da bi dokazao svoje mišljenje, on navodi dva razloga:

1. Definiciju znanja, i u tom kontekstu on kaže: “Kako smo de­finirali znanje? Tako što smo rekli da je znanje prisustvo slike određene stvari u umu. Dakle, znanje je slika nekoga predmeta prisutna u umu. Sada, u slučaju da se u vašem umu odslikala neka slika i vi mislite da ta slika odgovara namjeravanom predmetu, da li samim vašim mišljenjem ova slika može odgovarati predmetu koji je uzet u obzir? Nikada. Prema tome, iako se u umu reflektira slika neke stvari, ovo samo po sebi nije dovoljno da bi bilo znanje, budući da je percipirano u umu različito od stvarnog predmeta u objektivnom, tj. pojavnom svijetu.” Drugim riječima, ajetul­lah Muzafer smatra da je uvjet znanja da se ostvarena umska slika podu­dara sa objektivnom stvari u pojavnom svijetu. Upravo zbog toga što kod složenog neznanja nije ispunjen ovaj uvjet ono se ne može svrstati u znanje.

2. Drugi dokaz njegove tvrdnje jeste činjenica da nijedna stvar ne može biti niži pojam tj. podgrupa svojoj logičkoj opoziciji, tj. oprečnom pojmu dobivenom kroz diviziju.

Objašnjenje:

Rekli smo da je čovjek znalac ili neznalica. Znamo također da je znanje oprečno neznanju. Sukladno tome, nije moguće da znanje bude podgrupni pojam pojmu neznanja. Drugim riječima, nije moguće da neka stvar bude objekt svom opozicionom pojmu.

Čvrsto uvjerenje (يـقين) ne može promijeniti, tj. utjecati na zbilju. Naprim­jer, ako biste posmatrali izdaleka neko drvo i na prvi pogled po­mislili da je to čovjek, da li bi ova pretpostavka ili uvjerenje moglo promijeniti onu vanjsku zbilju? Nikada. Dakle, može se zaključiti da složeno neznanje ne čini dio znanja, tj definicija znanja ga ne obuhvata.

Primjedba:

Neki su imali zamjerku na ovu argumentaciju pa su rekli: “Vi ste ­pretpostavku (وهـم), koja znači davanje prednosti jednoj strani naspram druge u omjeru 20% naprema 80%, ubrojali u pojmove. Vi ste isto tako i sumnju (شك) ubrojali u pojmove, iako sumnja u osnovi ne daje prednost ni jednoj strani. Potom ste sve vrste pojmova obuhvatili de­finicijom znanja, a znamo da u slučaju sumnje ne postoji nikakav oblik ostvarene slike jer kod nje ne postoji davanje prednosti jednoj strani, a posebno u slučaju pretpostavke, kada nasuprot takve formirane slike spoljnjeg predmeta stoji konjektura (ظن). Nemoguće je da jedna stvar u spoljnjem svijetu posjeduje dvije slike koje su oprečne u razumu. To bi značilo da se slike, i pretpostavke i konjekture, podudaraju sa predmetom percepcije u spoljnem svijetu, što je sa stanovišta razuma nemoguće.” Ovo bi bila primjedba upućena autoru.

 

Nužno ili očiglednoi spekulativno znanje (علم ضرورى و علم نظـرى)

Znanje, općenito gledano, bilo da je predodžba ili sud, dijeli se na dva oblika. Svjedoci smo da u nekim slučajevima za stjecanje slike o nekoj stvari nema potrebe za promišljanjem, kao što je recimo u tvrdnji da je dio cjeline manji od same te cjeline kojoj pripada, ili kao što svi znamo da je dva pola od četiri; ili sa aspekta pojmovnog, što se vidi na primjeru našeg poimanja hladnoće, toplote, slatkoće, gorčine i sl. Ovakav oblik suda i predodžbe predstavlja nužno, tj. očigledno znanje. Međutim, u nekim drugim slučajevima, da bi se percipirao neki pojam, postoji potreba za razmišljanjem. Naprimjer, u odgovoru na pitanje da li postoji duša prije svega će se reći: “Mi prvo trebamo imati tačnu sliku o duši, a tek potom iznijeti neko mišljenje.” Isti odgovor je i na pitanje o elektricitetu, ili pi­tanje da li je Zemlja mirna ili se kreće. Za ove i njima slične odgovore postoji potreba za promišljanjem i informacijama. Ova vrsta pojmova i sudova naziva se spekulativno ili stečeno znanje.

Uvaženi autor, pojašnjavajući ova dva oblika znanja, ujedno slijedi sljedeće dvije namjere, i to:

1.   priprema čitaoca da razumije definiciju misaonog procesa, tj. šta je ustvari naučna i logička definicija mišljenja,

2.   davanje odgovora na neke moguće nejasnoće i primjedbe vezane za samu raspravu.

Zbog toga u nastavku kaže:

Znanje i spoznaju o nekim pojavama čovjek može steći na dva načina:

a)   bez posredstva razmišljanja

To znači da je čovjeku prilikom percipiranja neke stvari dovoljan jedan od uzroka pažnje (objašnjenje ovih uzroka slijedi u narednom poglavlju), drugim riječima, samim obraćanjem pažnje na neku stvar ona čovjeku biva jasnom. Ova vrsta stečenog znanja, bilo da se radi o pitanjima zbilje, predodžbe ili suda, naziva se nužno ili očigledno znanje.

b)   posredstvom razmišljanja

Postoje neka pitanja čije percipiranje i razumijevanje čovjeku nije lahko, štaviše, postoji potreba za promišljanjem i korištenjem umskih aktiv­nosti, kao što su razmjena i upoređivanje informacija, izvođenje filozof­skih dedukcija, argumentacija itd.

Put pronalaska rješenja ovih pitanja u tome je da čovjek upotrijebi svoje znanje i poznate činjenice i na temelju toga otkrije namjeravanu ne­poznanicu. Naravno, treba imati na umu da samo posjedovanje informa­cija i znanja nije dovoljno. Prije svega, treba postojati određeni odgova­rajući odnos između poznanica i željene nepoznanice, te ih potom treba postaviti na takav način da se prirodnim putem nepoznanica pretvori u poznanicu. Ova vrsta znanja, bilo da je predodžba ili sud, naziva se spekula­tivno ili stečeno znanje.

 

Uzroci pažnje

Već je rečeno da nužno znanje predstavlja ono znanje za čije ostvarenje nije potrebno promišljanje. Uzimajući u obzir ovu definiciju trebalo bi da čovjek posjeduje svo znanje koje je nužno i očigledno, a vidimo da on često ne zna najočiglednije činjenice, ili štaviše, neke osobe uopće ne prihvataju mnoga očigledna znanja. Naprimjer, zar čovjeku poznavanje očevog lica nije nužno znanje? Pa zašto je on u stalnom zaboravu toga, tj. nije ga svjestan? Zar trag ne upućuje uvijek na ono što ga ostavlja? Odgovor je potvrdan, međutim, zašto u vezi sa predmetom nužnoga znanja postoje tolike sumnje i primjedbe, kao što je slučaj sa primjerom Božijeg Bića?

Odgovor:

Često čovjek zbog nepostojanja uzroka pažnje nije svjestan nekih očiglednih pitanja ili u osnovi ne posjeduje znanje o njima. Ovo ukazuje na činjenicu da za čovjeka nije nužno uvijek imati na umu sva očigledna znanja. Ova vrsta neznanja ne stvara nikakav problem znanju niti može biti primjedba njegovoj očiglednosti, budući da ne postoji uzrok pažnje.

Uzroci pažnje su sljedeći:

1.   Pozornost (إنتباه)

Pozornost jeste obraćanje pažnje na željeno pitanje. Postojanje ove pažnje je obavezno kod svih nužnih pitanja zato što čovjek ponekad nije svjestan najočiglednijih stvari, kao što je rečeno u vezi sa primjerom očevog lica. Dakle, neophodno je da um obrati pažnju na tu nužnu poznanicu kako bi ona bila aktivno prisutna u njemu.

2.   Neoštećenost uma (سلامـت ذهـنى)

Postojanje ovog uzroka je nužno u svim slučajevima koji su očigledni. Ponekad čovjek sumnja u neka najjasnija pitanja ili je nemoćan da ih percipira. Bolest uma je dvojaka:

a)   Prirodna, tj. kada čovjek rađanjem ili u toku života pod utjeca­jem nekih vanjskih faktora ošteti um.

b)   Edukativna – u nekim slučajevima čovjek odrasta uz osobu koja ga formira sumnjičavim ka svemu, dok ga u drugim slučajevima društ­veno okruženje formira i čini sumnjičavim. Jasan primjer ovoga vidmo kod sofista i skeptika, čija je bolest uma bila rezultat nezdravog društvenog ok­ruženja.

3.   Neoštećenost osjetila (سلامـت حوا س)

Ovaj uzrok pažnje odnosi se samo na očigledna znanja koja se stječu putem pet spoljnjih osjetila. Potpuno je jasno da slijep čovjek ne može vidjeti svoje okruženje i kao takav on je u potpunosti uskraćen za jedan oblik znanja. U ovom slučaju slabost i nedostatak nisu u očiglednom znanju, nego u samom čovjeku. Isti tretman je i sa onima koji ne pos­jeduju čulo sluha, mirisa, dodira i okusa.

4.   Nepostojanje paradoksa (عـدم شبهـه)

Ponekad um zbog vjerovanja u nešto što je daleko od istine sumnja u najo­čiglednija pitanja ili ih čak poriče. Ovo se često može vidjeti u filo­zofiji, teologiji i dijalektici. U vezi s ovim autor navodi primjer sumnje koja se javlja u vezi sa najočiglednijim pitanjem koje predstavlja temelj svih ljudskih znanja i spoznaja, a to je nemogućnost istovremene združenosti dviju kontradikcija i njihovog izuzimanja po jednom pitanju (عـدم اجتماع و ارتفاع نقيـضين). Drugim riječima, sve što postoji sigurno isključuje vlastito nepostojanje. Nije moguće da na nekom mjestu jedna stvar i postoji i ne postoji. Znači, nemoguće je naći tačku u kojoj nema govora bilo o postojanju ili nepostojanju. Ovo predstavlja najočigledniju stvar u nauci. Ipak, i pored toga, neki teolozi su zbog jedne neutemeljene sumnje, smetenosti i konfuzije misli postali sumnjičavi prema ovom nužnom pravilu pa su rekli: “Moguće je da postoji jedna stvar na koju se ne odnosi postojanje i nepostojanje, i mi je nazivamo dispozicijom (حال).

5.   Neumske aktivnosti (فعليّت غير عـقـلى)

Nekada čovjek, da bi riješio naučnu nepoznanicu, ulaže mnogo napora i pribjegava mnogim aktivnostima. Putuje iz grada u grad, iz zemlje u zemlju, da bi vidio ljepote za koje je čuo o Poslanikovom gradu – Medini, ili obavlja neki praktičan eksperiment. Svi ovi napori i aktivnosti ne mijenjaju status te poznanice iz nužnog znanja u spekulativno znanje. Zašto?! Zato što sve ove aktivnosti i napori nisu u izravnoj vezi sa u­mom i upravo zbog toga one ostaju u okrilju nužnog znanja.

 

Definicija “mišljenja”

Nakon gore navedenih objašnjenja ajetullah Muzafer želi definirati čin mišljenja sa stanovišta logike i kaže: “Iz naših objašnjenja možete shva­titi šta se podrazumijeva pod mišljenjem, ili tačnije, kakvu je definiciju o procesu mišljenja dala logika. Mišljenje sa stanovišta logike predstavlja provođenje umskih aktivnosti u postojećim poznanicama radi rješavanja željene nepoznanice, ili znanstvenije rečeno, kretanje uma između poznanica i nepoznanica.”

Analiza definicije:

Prvi korak čovjeka suočenog sa nepoznanicom u namjeri njenog ras­vjetljavanja i pretakanja u poznanicu, nakon što shvati vrstu ne­poznanice, bit će usmjeravanje pažnje na onu vrstu poznanica koje sa ne­poznanicom imaju srodnost. On potom istražuje poznanice i otkriva one koje mogu riješiti problem. Njihovim selektiranjem na logičkim osno­vama ostvaruje željeno. Preciznija analiza umske aktiv­nosti pokazuje da um kod razmišljanja prolazi kroz sljedećih pet faza:

1.   susretanje sa problemom, tj. nepoznanicom;

2.   prepoznavanje vrste problema, jer čovjek ponekad zna problem, ali ne shvata koje je vrste;

3.   kretanje uma od problema ka postojećim poznanicama da bi otkrio one koje su srodne sa nepoznanicama;

4.   drugo kretnje uma među poznanicama da bi istražio i uredio odgovarajuće premise;

5.   treće kretnje uma u uspostavljenom redu poznanica radi dosez­anja nepoznanice.

Ovo su etape koje um treba proći da bi dosegnuo nepoznanicu.

Allame Muzafer u nastavku kaže: “Naravno, treba obratiti pažnju na to da se prve dvije faze ubrajaju u uvode razmišljanja i zbog toga one nisu obuhvaćene definicijom mišljenja u logici. Prema tome, ono što čini zbilju i srž razmišljanja upravo su tri posljednje faze, dakle, prvo kretnje od problema ka poznanicama, drugo kretnje među poznanicama, koja predstavlja otkrivanje odgovarajućih poznanica sličnih nepoznanicama, njihovo sređivanje, te potom njihovo logičko uređenje, i posljednja, treće kretnje, koja predstavlja rješavanje problema, odnosno razotkrivanje ne­poznanice. Sve ove faze procesa mišljenja odvijaju se veoma brzo i čovjek ih nije ni svjestan.” Misleći na ovo allame je na početku svoga djela rekao: “Ljudska priroda je stvorena mislećom.”

Definicija velikog mislioca i filozofa Hadži Sabzevarija, također, obuhvata samo posljednje tri kretnje. On kaže: “Mišljenje je kretanje ka uvodima i izvorima radi pronalaska srodnih poznanica, koja završava kretsnjem ka željenom.” U njegovoj definiciji, kao što se vidi, obuhva­ćene su upravo tri posljednja kretanja.

 

Intuicija (حَدس)

Intuicija je moć spoznaje svojstvena manjem broju ljudi koji posjeduju neuobičajeno veliku snagu misli. Posjedujući ovu moć oni nemaju potrebu za prvim dvjema kretnjama navedenim u definiciji mišljenja. Dakle, oni imaju samo jedno kretanje, a to je dosezanje nepoznanice. Zbog ovoga je i rečeno da su ljudi sa jakom intuicijom na višem stepenu od običnih ljudi, a nižem od poslanika. Drugim riječima, njihovo promišljanje je na nivou višem od uobičajenog, a nižem od nivoa nadah­nuća.

Uvaženi autor u vezi sa intuicijom kaže sljedeće:

a) Posjednik intuicije nema potrebe za prvim dvama kretanjima spomenutim u definiciji mišljenja. On samo jednom brzom kretsnjem otkriva nepoznanicu.

b) Osoba koja posjeduje ovu moć brže stječe znanja.

c) Može se reći da je intuicija jedna vrsta nadahnuća i prvi oblik objave.

d) Logičari su sudove intuicije uvrstili u najočiglednija znanja. Razlog za to je samo jedno kretanje u otkrivanju nepoznanice.

 

Pitanja:

1.   Zašto se vjerovanje a zašto sumnja ne ubrajaju u sudove?

2.   Napišite pet propozicija (postavki, izjava, zaključaka) i odredite za kojom vrstom uzroka pažnje imaju potrebu!

3.   Ako biste uočili u vašoj sobi neku životinju i nakon velikog truda shvatili o kojoj se životinji radi, da li bi ovo vaše znanje bilo očigledno ili spekulativno? Zašto?

4.   Da li vam se do sada desilo da ste u vezi sa nekim očiglednim pi­tanjem bili sumnjičavi, tj. smatrali ste ga paradoksalnim? Navedite primjer!

5.   Koja je razlika između intuicije i mišljenja? Objasnite!

 

O čemu raspravlja logika?

Jasno je da se logika bavi samo pitanjima spekulativne znanosti zato što je ona skup zakonitosti ispravnog mišljenja. Razmišljanje je ono što potiče čovjeka i otkriva mu nepoznanice. S druge strane, upravo ovaj vodič nekada griješi, odstupa od ispravnog puta, i shodno tome, treba ga očuvati od griješenja. Jedina znanost koja se bavi ovim pitanjem, koje se nalazi u okviru njene odgovornosti, je logika.

Iako su očigledna znanja (علوم بديهى) temeljni kapital cjelokupnog ljud­skog znanja, greške koje se javljaju kod očiglednih znanja nisu kao one u spekulativnoj nauci. S druge strane, ova znanja, kao što je iz njihovog naziva jasno, očigledna su i ne postoji potreba za njihovim stjecanjem. Zbog toga se ona u logici i ne razmatraju. Nauka logike raspravlja o načinu uređenja poznanica i njihovom pohranjivanju u umu tragaoca znanja kako bi on time rješavao nepoznanice i tako uvećavao znanje.

 

Pitanja o kojima logika raspravlja

Da bi od samog početka učenik bio upoznat sa pitanjima kojima se logika bavi i time ujedno stekao jednu općenitu sliku o logici, uobičajeno je da se na početku pristupa navedu glavna poglavlja logike, odnosno teme koje će se u knjizi obrađivati.

Logika raspravlja o pojmovnim poznanicama (معلوم تصـورى) i sudovima poznani­cama (معلوم تصديـقى) s ciljem da se pomoću njih nepoznati po­jmovi i sudovi pređu u poznanice, i samim tim da se uveća znanstveni kapital učenika.

a)Prvo poglavlje je o definiensu,

b)drugo poglavlje je o dokazu.

O samom dokazu raspravlja se s dvije tačke gledišta. Jedanput se raspravlja sa stanovišta njegove forme, odnosno oblika propozicija, a drugi put sa stanovišta elemenata koji grade propoziciju.

Samo poglavlje o definitivu ima nekoliko uvoda. Zbog toga, pojmovne i sudstvene poznanice zajedno sa njihovim uvodima čine šest glavnih tema logike:

  1. rasprava o vokabulama,
  2. rasprava o univerzalnim i partikularnim pojmovima,
  3. rasprava o definiensu, uključujući i njegovu podjelu,
  4. rasprava o sudovima i njihovim posebnim propisima,
  5. rasprava o dokazu i načinu njegovog formiranja,
  6. rasprava o pet logičkih vještina (apodiktika, dijalektika, retorika, poetika i sofistika).

Ovo su teme koje je Aristotel zabilježio, tj. kompilirao u svojoj logici. Naravno, treba znati da se i danas raspravlja o svima njima, ali u izmi­jenjenom redoslijedu.

 

Sažetak uvodnog dijela

a)   Ljudska potreba za logikom

Priroda mišljenja je slična prirodi govora, jer iako čovjek po prirodi zna govoriti, za ispravnost govora on ima potrebu za gramatičkim pravilima, a isti slučaj je i sa mišljenjem. Čovjek po svojoj prirodi i biti posjeduje potencijal i moć mišljenja, ali za njegovu ispravnost potrebni su zakoni i pravila koja čovjeka prvo podučavaju ispravnom mišljenju, a potom i razlučivanju ispravnog od neispravnog mišljenja. Skup ovih pravila na­ziva se logika.

b)   Definicija logike

“Logika je sredstvo zakonodavne prirode čijim se pridržavanjem um čuva od grešaka u mišljenju.” Iz ove definicije se mogu izvući dvije kon­statacije:

1)   logika u podjeli nauka na nezavisnu i sredstvenu spada u grupu sredstvenih nauka, što znači da je ona sredstvo u službi drugih nauka i sama po sebi nema vrijednost;

2)   zaštićenost od grešaka uvjetovana je pridržavanjem i provođen­jem zakona logike.

c)   Vrste znanja

Ljudska znanja i spoznaje se dijele na četiri vrste:

 Osjetilno znanje

To je znanje koje čovjek stječe uz pomoć pet osjetila (vid, sluh, dodir, okus i miris). U ovom slučaju moći bivaju posrednikom između čovjeka i vanjskog, pojavnog svijeta.

Imaginarno znanje

Imaginarno znanje nastaje nakon prekida veza čovjeka sa vanjskim svi­jetom (posredstvom pet osjetila) i pohranjivanja njegovih slika u memoriji. Moć imaginacije raspolaže i vrši promjene nad tim slikama. Ona dvojako upotrebljava ove slike. Može ih međusobno upoređivati i stvarati nove koristeći se različitim slikama.

Intuitivno znanje

Intuitivno znanje jeste poimanje partikularnih zbilja apstraktne prirode, tj. nematerijalnih zbilja, kao što je ljubav roditelja, mržnja neprijatelja i slično. Do ovog nivoa znanja između čovjeka i životinje nema razlike. To znači da i životinje raspolažu ovim trima vrstama znanja.

Razumsko znanje

Razumsko znanje predstavlja percepciju općenitih zbilja uz pomoć ra­zuma. Čovjek općenite slike luči iz partikularnih slika, općenite zakone izvodi iz uvodnih premisa, prošlost posmatra kao ogledalo budućnosti. Svo znanje koristi kao uvod za rješavanje nepoznanica i na ovaj način napreduje ka beskonačnosti. Upravo ovo predstavlja granicu razdvajanja čovjeka od životinje, koja ostaje ograničena, a čovjek nastavlja kretanje ka beskonačnim horizontima.

Logika kao nauka odgovorna je za očuvanje ove moći od griješenja, dok sa drugim znanostima nema nikakve veze, osim u slučajevima kada se upliću u pitanja moći razuma.

d)   Definicija znanja

“Znanje je prisustvo slike nekog predmeta u razumu”, ili drugim ri­ječima: “Oslikavanje slike stvari u ljudskom razumu.” Ova definicija odgovara svim četirima oblicima znanja.

e)   Definicija predodžbe i suda

Dosada je postalo jasno da znanje s jedne tačke gledišta čini pojam (sama slika bez presude), a sa druge sud (percipiranje slike ujedno sa presudom i odnosom). Ako uzmemo u obzir izjavnu rečenicu “Hasan je došao”, sama riječ Hasan predstavlja pojam, riječ došao također je pojam, a i od­nos između ovih dvaju pojmova sam po sebi bez presude predstavlja tako­đer pojam. Međutim, dovodeći u vezu riječi Hasan i došao čini se pre­suda i to predstavlja sud.

f)   Drugi termini za predodžbu

Pojam ima dva terminološka značenja, jedno je općenitije od drugog. U nekim slučajevima koristi se u značenju znanja; tada obuhvata pojam bez suda i sami sud, a u drugim slučajevima u svom posebnom značenju; tada se nalazi nasuprot suda i predstavlja predodžbu bez presude. Prema tome, ako se uzme u obzir znanje ničim uslovljeno, ono predstavlja po­jam u općenitom značenju. Ako bi se znanje razmatralo uslovljeno neuzi­manjem suda u obzir, tada bi predstavljalo pojam u njegovom posebnom značenju, a ako bi se razmatralo uslovljeno sudom, tada bi činilo sud.

g)   Na šta se odnose predodžba i sud?

Sud se vezuje za “odnos” u “izjavnim rečenicama” koje su se “ostvarile”. Znači, donošenje presude o podudarnosti ili nepodudarnosti izjavnih re­čenica sa stvarnošću rezultira onim na što se odnosi sud. Međutim, ono na što se odnosi pojam je bilo koji od četiriju navedenih članova. Prema tome, sud postoji vezano samo za jednu stvar, a pojam za četiri stvari.

h)   Vrste sudova

Kada se čovjek suoči sa nekim izvješćem, u njemu se javlja jedno od četiriju sljedećih stanja:

•  Uvjerenost, znači nedvojbeno potvrđivanje sadržaja izvješća, bilo da se ono podudara sa stvarnošću ili ne.

•  Vjerovanje, znači davanje prednosti sadržaju izvješća, sa moguć­nošću postojanja oprečnosti tom izvješću.

•  Pretpostavka, tj. davanje prednosti sadržaju oprečnom izvješću. Pretpostavka stoji nasuprot vjerovanja.

•  Sumnja, koja predstavlja jednakost obiju strana, tj. ostvarenja ili neostvarenja sadržaja izvješća, bez davanja prednosti bilo kojoj strani.

Dva posljednja stanja, pretpostavka i sumnja, ne ubrajaju se u sudove za razliku od prvih dvaju, uvjerenosti i vjerovanja, zato što kod njih ne postoji nikakva presuda, a rečeno je da je temeljni stub suda donošenje presude o odnosu.

i)    Neznanje i njegova podjela

Neznanje predstavlja nepostojanje znanja kod osobe kojoj dostoji posje­dovati znanja. Ono se dijeli na dvije vrste, složeno i prosto. Prosto neznanje predstavlja neobaviještenost o nekoj stvari, a složeno neznanje je neobaviještenost osobe o vlastitom neznanju i ovakva osoba umišlja da zna.

j)    Nužno i spekulativno znanje

Znanje, bilo da je pojam ili sud, dijeli se na dvije vrste:

•  Nužno – ono znanje za čije dosezanje nema potrebe razmišljati.

•  Spekulativno – ono znanje u čijem slučaju je razmišljanje neo­phodno kao posrednik.

k)   Uzroci pažnje nefsa

•  Pozornost, čovjekova svjesnost nekog očiglednog pitanja.

•  Neoštećenost uma tjelesnim i duševnim bolestima.

•  Zdrava osjetila, jer je znanje o osjetilnom uvjetovano zdravim os­jetilima.

•  Nepostojanje paradoksa jer on nekad uzrokuje sumnju u čovjeku prema najočiglednijim pitanjima, koja čak nekad i poriče (ranije je dato objašnjenje).

•  Neumske aktivnosti; ostvarenje mnogih očiglednih znanja je uvje­tovano neintelektualnim naporom. Naprimjer, putovanje da bi se vidjela umjetnička ostvarenja u različitim gradovima i zemljama.

Nepostojanje bilo kojeg od ovih uzroka rezultira nestjecanjem nekih očiglednih znanja.

l)    Definicija “mišljenja”

“Mišljenje je provođenje umskih aktivnosti u postojećim poznanicama radi rješavanja željene nepoznanice”, ili preciznije rečeno: “Kretanje uma između poznanica i nepoznanica.”

m)  Suočenje sa problemom

Kada se čovjek suoči sa nekim problemom, u njegovom rješavanju prolazi kroz sljedeće faze:

•  suočenje sa problemom,

•  otkrivanje vrste problema,

•  kretanje uma od nepoznanice ka postojećim poznanicama već pohranjenim u memoriji,

•  druga kretnja uma među poznanicama radi uređivanja uvodnih premisa da bi se otkrila nepoznanica,

•  treća kretnja uma, kada otkrije poznanice srodne nepoznanici i njih uredi kao premise dedukcije, a potom čini kretnju ka nepoznanici i nju pretvara u poznanicu.

Back to top